Foto: Shutterstock
Svatko od nas u sebi nosi neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada našoj naravi. Tako smo stvoreni. Normalno je da o njoj neki sanjaju i danju i noću.
„Postoji samo jedan način da budemo sretni: živjeti za drugoga” (Tolstoj, ruski pisac).
„Sreća je nusproizvod napora da nekoga učinimo sretnim” (Palmer, suvremeni američki pisac).
Tko nam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim naše srce čezne? Samo onaj koji nas je u ovaj život i pozvao. A to je Bog, vječno, neizmjerno, sveznajuće i svemoguće Biće.
Bez Boga čovjek ostaje sebi pitanje bez odgovora. Zato je nezamisliv ljudski život bez Boga. Ako čovjek ne računa s Bogom, on ne zna zašto uopće živi. Zašto je tu i kamo mu je poći. Uvjerili smo se u to gledajući kako totalitarni sustavi koji su se stalno borili protiv Boga, preko noći nestaju. Zar nije to bio njihov Sizifov posao u proteklih 70 godina? I to je dokaz da ovim svijetom upravlja vječni Tvorac.
Pitanje je sada: kako se susresti s Bogom?
Svatko od nas nosi u sebi svoje motrište Boga. Sam korijen spoznaje Boga imamo u svojoj duši, ako je ona slika Božja i ako u njoj postoji težnja za Bogom koja potiče naš razum a traži Boga. Svatko od nas nosi u sebi praiskustvo Boga. U dubini svoga bića mi osjećamo da je netko tu blizu. Da je netko tu tko nas neizmjerno voli. Tko se za nas brine i tko nas je od vječnosti imao u svojoj providnosti.
Da bismo došli do toga da uvidimo kako je Bog odgovor na sva naša životna pitanja koja nam se u životu postavljaju, potrebno je napeti sve svoje sile: razum isto tako kao i volju, revnost isto kao i čuvstvo. Tu se radi o osobnoj odluci svakog čovjeka. Bog postoji i ja vjerom prihvaćam tu istinu.
Svaki čovjek može iskusiti Boga u svom vlastitom životu i u svijetu. Bog ima udjela u našem životu. On je usred njega. Možemo reći: čim se zadubimo u svoj život, mi susrećemo Boga.
Tako, primjerice dok šećemo i promatramo zvjezdano nebo, možemo iznenada doživjeti i osjetiti nešto od beskrajnosti koja nas okružuje. Istog trenutka otima nam se pitanje: Odakle taj divni red, sklad, ljepota? U najmanjoj kapljici vode, u atomu kao i u Svemiru? Zar je to moglo nastati slučajem? Stvoritelj svega je Bog. U njemu gledamo Stvoritelja svega što nas okružuje. U prirodi se susrećemo s njim. Čitav svijet je prozirno staklo kroz koje ga možemo vidjeti.
Čežnja za Bogom. Postoje mnogi putevi da se dođe do Boga. Svaki čovjek kao slobodno i otvoreno biće, sva njegova nada i očekivanje teže za onim jednim u kome će naći ispunjenje svega što traži. To je ta čežnja za Bogom.
Uz našu težnju za ljubavlju, za srećom, postoji u nama i težnja da budemo dobri. Svaki čovjek zna dobro da ne smije činiti sve što želi. Da ne smije svu sreću prigrabiti za sebe – možda na štetu drugih.
Snagu koja to uređuje, koja djeluje u čovjekovoj nutrini, nazivamo savješću. Savjest progovara i onda kad nitko ne vidi zlo koje činimo. I onda kada zlo nikome neposredno ne šteti. Savjest opominje, optužuje i smeta. Ali ona me potiče i vodi prema onome što je dobro i ispravno. Tko stoji iza glasa savjesti? Po našoj čežnji i težnji da budemo dobri, mi ljudi naslućujemo ono neizmjerno Dobro i neizmjerno Dobroga. Po glasu savjesti, on se nalazi usred našeg života.
Bog dopušta da ga nađemo usred svoga života. Posvuda nailazimo na njega. Ali ga možemo sresti i u nedaćama svoga života: u boli, u samoći, u udarcima sudbine, u smrti…
Znamo li sada tko je Bog?
Ne! Mi smo tek spoznali da on mora postojati. On sam ostaje za nas velika tajna. Mi ga ne možemo „shvatiti”. Ljudski ga pojmovi ne mogu obuhvatiti. Bog nadmašuje sve što je ljudsko…
Bog je ne-ograničen, ne-izmjeran, ne-shvatljiv, bez-konačan. Bog je sve-mogući, pre-mudar…
„Bog je ljubav, koja iz ljubavi stvara bića određena da se ljube i budu ljubljena” (Bergson).
U Bibliji često susrećemo ovakve izraze: Bog „ima srce”, na nas misli, Bog se srdi, zbog nečega se „pokajao”, „pruža ruku nad nama” itd. Sve to treba shvatiti kao metaforu kojom nam je slika Boga pristupačnija i vjernija. Bog je bio i ostao samo čisti duh…
Budući da ne možemo Boga spoznati kakav on uistinu jest, nije ništa čudno što postoje mnoge krive predodžbe o Bogu. Te predodžbe samo zamagljuju pogled na Boga.
Tako neki zamišljaju „dragoga Boga” kao nekog starca s dugom bradom koji sjedi na prijestolju negdje „u nebu”, nad oblacima…
Drugi opet zamišljaju Boga kao onoga koga se treba bojati i plašiti… Neki opet misle da je Bog onaj strogi sudac koji traži da se njegova volja ispunja po svaku cijenu, do u sitnice, te poput nekog knjigovođe upisuje svaku našu pogrješku i propust… Zar nisu manje-više sve nas naši roditelji i stariji plašili dok smo bili mali: „Ne smiješ to raditi, uzeti, Bog će te kazniti…” Nismo li možda krivu sliku o Bogu dobili ili je stvorili sami sebi?
Tko nam može zapravo reći tko je Bog, kako treba o Bogu misliti i kako ga shvaćati? Pa tko bi drugi mogao biti pozvaniji nego Isus Krist?! Sve, naime, što je Isus govorio ili činio, objavljuje nam Boga. Pokazuje nam kakav je Bog.
Poznata je izjava prvoga ruskog kozmonauta: „Prodrli smo u svemir i nigdje nismo našli Boga!” Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti ni na nebu!”
Bog zapravo nije vezan uz neki prostor ili vrijeme, jer on nema tijela. On je čisti duh. „Nebo” nije nikakvo prebivalište, nego stanje. „Prijestolje Božje” nije smješteno u prostor, a pogotovo ne nad oblacima.
Bog je u svijetu posvuda prisutan, a ipak nije dio svijeta. On jest u ovom svijetu, a ipak izvan tvarnog reda. Bog živi i djeluje u svemu. Zato se u svemu može i spoznati.
Možemo reći ovako: Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Budući da je Bog posvuda, Nebo je posvuda za one koji ga ljube: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Isus).
Bog je čovjeku bliži nego što je čovjek blizak samome sebi. On je nama bliz u svakoj stvari i svakom čovjeku. On je odgovor na sva naša životna pitanja. On je naš dobri ljubljeni Otac.
Bog je bio i ostao svrha našega života. Po vjeri u Boga mijenja se naš život na zemlji. Sve dobiva svoju vrijednost. Vjera nam rješava sve životne zagonetke.
Kako se postaje sretan
Život je zaista čudnovata i čudesna stvar. Netko je htio da postojim a da me nije ni pitao. Zbog toga se isplati živjeti…!
Život mora imati svoj smisao i cilj. I to opravdani…
Moramo se sa svoje strane potruditi otkriti pravi smisao života. Prije svega jedno je sigurno: čovjek nema niti će imati mira i sreće dokle god ne nađe pravi smisao svoga života.
Dobro je netko rekao: Ljudi se neće smiriti dokle god ne shvate zbog čega moraju živjeti i umrijeti… i kamo će poslije smrti otići…
Čovjek je tako jedinstveno biće da bez smisla života ne zna i ne može biti sretan. Možemo imati sve blago ovoga svijeta, možemo si priuštiti svako uživanje, možemo imati sve što nam srce želi, ali to još ne znači da smo pronašli smisao života, da smo radosni i sretni.
Zar je malo takvih koji se tuže kako od života nemaju ništa i sve im se čini besmislenim…?
Ne zaboravimo: Vječnom ljubavlju smo ljubljeni… Bog ima sa svakim od nas svoj plan.
Upoznajmo ga i ostvarujmo svakoga dana. Tako ćemo postati sretni i blaženi.
