Foto: Shutterstock
Jedne večeri u kolovozu, oko šest sati navečer, stajao sam kod ulaznih vrata u dvorište Oratorija, okružen svojim mladićima. Iznenada se začuo povik: „Ubojica, ubojica.“ Zatim se pojavio neki čovjek kojega sam dobro poznavao i kojemu sam čak učinio dobročinstvo. U košulji zasukanih rukava s dugim nožem u ruci, trčao je prema meni bijesan i vikao: „Hoću don Bosca, hoću don Bosca.“ — Svi su se razbježali, a čovjek je nastavio trčati za jednim klerikom zamijenivši ga sa mnom. Kad je shvatio pogrešku, okrenuo se i bijesno pojurio prema meni. Jedva sam imao vremena da se sklonim na stube stare zgrade i da zaključam bravu na ulaznim vratima kad je stigao onaj zlosretnik. Udarao je, vikao i grizao željezne šipke ne bi li ih otvorio, ali uzalud. Bio sam na sigurnom. Moji su mladići htjeli savladati onog nesretnika i rastrgati ga na komadiće, ali sam im to strogo zabranio te su me poslušali. Obaviješteni su policija i karabinjeri, ali nitko nije došao do pola deset uvečer. Tada su dva karabinjera uhitila nitkova i odvela ga sa sobom u vojarnu.
„U isto doba sutradan, moj je napadač u blizini čekao da izađem iz kuće…“
Sutradan mi je upravitelj policije poslao policajca da me pita opraštam li tom kriminalcu. Odgovorih da opraštam i napad i druge nepravde, ali da uime zakona očekujem od vlasti da bolje štite osobe i imovinu građana. No, biste vjerovali? U isto doba sutradan, moj je napadač u blizini čekao da izađem iz kuće. Vidjevši da se ne može očekivati zaštita vlasti, jedan je moj prijatelj pokušao razgovarati s tim jadnikom. „Plaćen sam“, reče ovaj. „Dajte mi koliko su mi oni dali i ja ću mirno otići.“ Plaćeno mu je 80 franaka za dospjelu najamninu i još 80 za drugi stan daleko od Valdocca, te je tako završena ta prva komedija. Nije tako bilo s drugom, koju ću sada ispričati. Po prilici mjesec dana nakon upravo ispripovijedanog događaja, jedne su me nedjeljne večeri zamolili da požurim u kuću Sardi kraj Utočišta ispovjediti bolesnicu za koju su tvrdili da je na samrti. Poučen prijašnjim iskustvima, zamolio sam nekoliko jačih mladića da me prate. „Nije potrebno“, rekoše mi neznanci. „Mi ćemo Vas otpratiti, pustite mladiće da se zabavljaju.“ To je bilo dovoljno da ne pođem sam.
Neke od njih ostavio sam na ulici udno stubišta. Josip Buzzetti i Hijacint Arnaud stali su na odmorište na prvome katu nedaleko od vrata bolesničine sobe. Ušao sam i ugledao neku ženu koja je teško disala poput nekoga tko samo što nije izdahnuo. Zamolio sam nazočnu četvoricu ljudi da se malo udalje kako bismo mogli razgovarati o njenoj duši. „Prije nego se ispovjedim“, rekla je bolesnica snažnim glasom, „želim da taj nitkov koji stoji preda mnom povuče klevete koje širi o meni.“ „Ne“, jedan će od njih. „Šutite“, nadoda drugi ustavši. Tada svi ustadoše. „Da!“ „Ne!“ „Pazi!“ „Zadavit ću te.“ „Zaklat ću te!“
„Brzo sam prozreo njihovu igru i nakanu da me ubiju“
Takvi uzvici, pomiješani sa strašnim psovkama, stvarali su đavolsku buku u sobi. Usred tog urnebesa ugasiše se svjetla. Uz još veću galamu, kiša se udaraca sručila na mjesto gdje sam ja sjedio. Brzo sam prozreo njihovu igru i nakanu da me ubiju. Budući da u tom trenutku nisam imao vremena ni procjenjivati ni razmišljati, postupio sam u skladu s prilikama. Zgrabio sam stolicu i podigao je iznad glave te sam štiteći se njome krenuo prema vratima. Kiša udaraca batinama uz veliku je buku padala po stolici. Izašavši iz tog Sotoninog legla, dospio sam u ruke svojih mladića, koji su na tu buku i galamu htjeli provaliti po svaku cijenu. Nisam zadobio teže povrede, osim udarca u lijevi palac kojim sam držao naslon stolice. Ostao sam bez nokta i pola vrška prsta tako da i danas imam ožiljak. Najveće zlo bijaše strah. Nikad nisam doznao pravi razlog tog zlostavljanja, ali se čini da je cilj svih tih napada bio da me prisile na odustajanje od, kako se govorilo, klevetanja protestanata.
Ulomak iz knjige „Uspomene iz Oratorija“ autora Ivana Bosca.
Izdavač: Salesiana.
