Foto: Shutterstock
Na blagdan Pedesetnice svi su učenici progovorili novim jezicima. U Starom zavjetu taj se blagdan zvao Blagdan sedmica (sedam tjedana) ili Blagdan prvina plodova. Grčka riječ za Pedesetnicu – πεντηκοστή, Pentekost – doslovno znači žrtva paljenica 50. dana.
Hebrejska riječ za blagdan Pedesetnice glasi Shavuoth. Shavuoth je ustvari množina imenice sheva u ženskom rodu, koja znači sedam. Od riječi sheva izvedena je riječ shavoa, što znači tjedan. Tako se ovaj blagdan doslovno zove Blagdan sedmica. Kada sunce zađe u subotu 19. svibnja, Židovi slave ovaj biblijski blagdan koji se na hebrejskom zove Shavuoth (Blagdan sedmica). Neovisno o tome koju kršćansku tradiciju slijedi pojedini narod, blagdan Pedesetnice je uvijek u nedjelju, premda katolički i ortodoksni kršćani koriste različite kalendare. Govorit ću vam o događajima koji su prethodili prvoj proslavi Pedesetnice. Sjetimo se da je Pedesetnica (Pentekost) starozavjetni blagdan koji se slavio 50 dana nakon Pashe.
„Bog uvijek proklinje one koji ga odbijaju poslušati kada im izravno govori“
Na početku priče koja prethodi prvoj Pedesetnici, Židovi su bili robovi u zemlji ropstva. „Zemlja ropstva” je pojam koji se u Bibliji koristi za egipatsku zemlju. Egipat se do danas u hebrejskom jeziku naziva Mitzraim (što znači „mjesto pritiska, ropstva”). Bog je odlučio otkupiti svoj narod te je poslao Mojsija da Izraelcima čudima navijesti da će se On pokrenuti u njihovu korist i otkupiti ih. Bog je poslao glas faraonu da pusti Njegov narod, ali faraon je odbio poslušati pa je Gospodin poslao na Egipat deset zala. Bog uvijek proklinje one koji ga odbijaju poslušati kada im izravno govori, i one koji se miješaju u Njegove planove za Izrael.
Potrudite se uvijek čuti i poslušati Božji objavljeni plan za vaš život. Bog je rekao da je Izrael Njegova nevjesta. Nemojte nikad govoriti ružno protiv nečije nevjeste; ako to radite, on će vas prokleti. Stoga, nikada ne govorite protiv Izraela. Posljednje zlo bila je smrt prvorođenaca u egipatskoj zemlji, svih osim onih koji su bili otkupljeni janjetovom krvlju. Možda se sjećate da je Bog Izraelcima (i svim Egipćanima koji su bili spremni čuti i poslušati) dao naputak da zakolju janje i poškrope krvlju dovratnike i vratnice svojih domova i da će tada smrt zaobići taj dom. Da će smrt prijeći preko (pass-over) tog doma.
Spasenje Izraela je započelo čudima koja je Bog učinio za njih. Ali stvarno spasenje od smrti došlo je po krvi janjeta kojom su ti domovi bili označeni. Da je krv janjeta bila ostavljena u zdjeli, ona ne bi bila učinkovita. Tom su krvlju morali biti poškropljeni kako bi ona bila učinkovita, tj. kako bi im donijela spasenje od smrti. Spasenje Izraela nije bilo dovršeno samim škropljenjem krvlju. Sljedećeg dana Gospodin je od Izraela tražio da napuste svoje domove, svoj stari način života i da izađu iz Egipta.
Ako, nakon što smo primijenili krv Janjeta na svoj život, ostanemo u svom starom načinu života, bit ćemo spašeni od smrti, ali živjet ćemo u pogrešnoj zemlji, i nećemo biti pod Gospodinovom zaštitom.
„U to je vrijeme sav Izrael bio kršten u Duhu Svetom i kršten u vodi“
Nakon četiri dana putovanja Izraelci su stigli na zapadnu obalu Crvenog mora. Faraonova vojska ih je slijedila i samo što ih nije uhvatila i vratila u ropstvo. No Gospodin je zaštitio Izraela postavivši oblak među njima koji se je potom postavio između Izraela i Egipćana sprječavajući da Egipćani napadnu Izraela. Zatim je Gospodin učinio još jedno čudo – Crveno more se je razdvojilo a Izraelci su prošli kroz njega po suhom tlu. Nakon što su Egipćani krenuli za Izraelom, more se je zatvorilo nad njima i vojska koja je gonila Izrael bila je poražena. Morska voda je spasila Izraelce od povratka u ropstvo.
Prva poslanica Korinćanima 10,1-2:
1 Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi prijeđoše kroz more,
2 i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru.
Pavao je ovdje vrlo jasan: Mojsije je krstio Izraela u oblaku i moru. Oblak je bio prisutnost Duha Svetog, koja je svakodnevno vodila Izrael. Kada je oblak prošao njihovom sredinom, svi su bili uronjeni u oblak prisutnosti Duha Svetog. Dakle, u to je vrijeme sav Izrael bio kršten u Duhu Svetom i kršten u vodi. To dvostruko krštenje odvojilo je Izraelce od njihova starog načina života, te je spriječilo da Izrael bude uhvaćen i vraćen u ropstvo u kraljevstvo ropstva i potlačenosti.
To dvostruko krštenje (krštenje u vodi i krštenje u Duhu Svetom) omogućava nam da ostavimo svoj stari život za sobom i da se premjestimo na mjesto gdje ćemo biti zaštićeni od provala našeg starog života – zemlje naše potlačenosti, u kojoj smo bili robovi. Bez ova dva krštenja ne bismo trebali ni pokušati živjeti kršćanski život.
Evanđelje po Ivanu 20,19-22:
19 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!«
20 To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
21 Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama!
Kao što mene posla Otac
i ja šaljem vas.«
22 To rekavši, dahne u njih i kaže im:
»Primite Duha Svetoga.
„Učenici su primili Duha Svetog iste noći kada su i svi Izraelci primili Duha Svetog“
Ako sam dobro razumio, u hrvatskoj Bibliji stoji da se ovaj događaj zbiva prvog dana u tjednu. No grčki tekst kaže da se ovaj događaj zbiva za vrijeme Blagdana sedmica. U Starom zavjetu Izraelcima je bilo zapovjeđeno da broje dane između Pashe i Pedesetnice. Isus je na svoje učenike dahnuo i rekao im neka prime Duha Svetog četvrte noći nakon Pashe. Ovi redci nam također govore da su se učenici bojali. Isto su tako reagirali Izraelci one noći kad su na obalama Crvenog mora ugledali faraonovu vojsku.
To je bila ista noć u kojoj je oblak Duha Svetog prošao posred Izraela i uronio Izraelce u Duha Svetog dok su boravili u taboru pored Crvenog mora. Dakle, učenici su primili Duha Svetog iste noći kada su i svi Izraelci primili Duha Svetog.
Knjiga Izlaska 14,29-30:
29 A Izraelci išli suhim posred mora, vode im stale kao zid zdesna i slijeva.
30 Tako Jahve u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih, i vidje Izrael pomorene Egipćane na morskome žalu.
U vašem prijevodu Biblije u 30. retku stoji da ih Gospodin u onaj dan izbavi. Trebali bismo znati da je riječ izbavi sinonim (istoznačnica) za riječ spasi. A kad malo proučimo hrvatski prijevod Biblije, možemo vidjeti da se riječ izbavi koristi prvenstveno za fizičko spasenje a riječ spašen prvenstveno za duhovno spasenje. Međutim, takva razlika ne postoji ni u hebrejskom ni u grčkom. Na hebrejskom se ista riječ, spasenje, koristi bilo da se radi o fizičkom, bilo o duhovnom. Hebrejski tekst nam kaže da je tog dana Izrael bio spašen od Egipćana. Sjetimo se da je riječ koja se ovdje koristi za Egipćane: tlačitelji. Egipćani su bili tlačitelji i robovlasnici. Tako da, nakon što je Izrael udahnuo Duha Svetog i prošao kroz vode krštenja, on je bio spašen od pritiska i tlake svoje prošlosti. Sad je tek njihovo spasenje bilo potpuno.
„Naš bi cilj trebao biti da budemo slobodni od svoje prošlosti i oslobođeni da hodamo s Bogom na način koji je On za nas pripremio“
Postoji razlika između: „biti spašen od smrti” i „biti spašen od svega što te pokušava potlačiti i zarobiti”. Naš cilj ne bi trebao biti samo spasenje od smrti; naš bi cilj trebao biti da budemo slobodni od svoje prošlosti i oslobođeni da hodamo s Bogom na način koji je On za nas pripremio. Tek nakon što primimo krštenje vodom i krštenje Duhom Svetim, možemo biti slobodni od svega onoga iz svoje prošlosti što nas pokušava vratiti u ropstvo i potlačiti nas.
Izraelci su tek nakon dvostrukog krštenja mogli započeti svoje putovanje prema Obećanoj zemlji. Naš bi cilj trebao biti da uđemo u sva obećanja Božja koja su nam na raspolaganju. Nakon dvostrukog krštenja i mi možemo započeti svoje putovanje prema Božjim obećanjima.
Knjiga Izlaska 19,1-3:
1 Tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske, istoga dana, stignu Izraelci u Sinajsku pustinju.
2 Idući od Refidima, dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom,
3 a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne…
Prvi dan mjeseca koji se zove treći, Izrael je došao do brda Sinaj. Ovo nije lako razumjeti ako se ne prisjetimo da u Bibliji Bog mjesece nikad ne zove njihovim imenima nego po broju. Znači Bog mjesece naziva: „prvi mjesec, drugi mjesec, treći mjesec, četvrti mjesec” itd. Kad čitamo prvi redak 19. poglavlja Knjige Izlaska, o trećem mjesecu, znamo da se ne radi o početku trećeg mjeseca godine nego o trećem mjesecu nakon Pashe.
Pasha se događala usred mjeseca koji se zove prvi. U Bibliji svaki mjesec počne onda kada se mladi mjesec pojavi nad Jeruzalemom a sredina mjeseca je kada je nad Jeruzalemom uštap (puni mjesec). Svaki mjesec ima ili 29 ili 30 dana. Prema tome, u Izlasku 19,1 Izrael dolazi u Sinajsku pustinju šest tjedana nakon Pashe. Oni potom putuju prema brdu Sinaj i Mojsije se penje na brdo 47 dana nakon Pashe. Potom Gospodin kaže Mojsiju da ima poruku koju Mojsije mora prenijeti Izraelcima.
Djela apostolska 1,9-12:
9 Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.
10 I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći
11 i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«
12 Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod.
Isus se je popeo na brdo isti dan kad se je Mojsije popeo na brdo Sinaj. Učenicima je rečeno da će se Isus vratiti nakon nekog vremena upravo kao što se je Mojsije nakon nekog vremena spustio sa Sinaja.
Evanđelje po Mateju 24,42:
»Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.«
Sjećamo se da je Mojsije, kad se je drugi put popeo na brdo Sinaj, ondje ostao duže, ustvari ostao je toliko dugo da su neki muškarci Izraela odustali od čekanja na njegov povratak te su si napravili zlatno tele i počeli ga štovati. Isus daje svojim učenicima isto upozorenje.
„Bog je htio odvojiti narod za sebe“
Knjiga Izlaska 19,4-6:
4 ‘Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo.
5 Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! –
6 vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.«
Gospodin kaže Izraelu da ih je on nosio na orlovim krilima k sebi. S Božjeg stajališta svrha Izraelova spasenja nije bila samo da budu slobodni od ropstva već je Bog htio odvojiti narod za sebe. Bog objavljuje Mojsiju da će se On sâm susresti s narodom. U petom retku Gospodin obećaje da će učiniti narod svojim „posebnim blagom” (סְגֻלָּה segulLAH). U hrvatskom prijevodu ta je hebrejska riječ prevedena kao privatno vlasništvo (predraga svojina). Hebrejska riječ koja se ovdje koristi u Pismu se pojavljuje osam puta[1]; šest puta se odnosi na Izrael. Ova dva puta kada se ne odnosi na Izrael pomaže nam shvatiti pravo značenje riječi.
Prva Knjiga Ljetopisa 29,3:
Iz ljubavi prema Bogu dajem još i svoga zlata i srebra za dom svoga Boga, osim svega što sam pripravio za sveti dom.
U hrvatskom prijevodu ovog retka stoji da Salomon daje zlata i srebra za kuću Božju. Ali u hebrejskom tekstu stoji da Salomon daje poseban dar od sveg svog najdragocjenijeg, a potom kaže srebra i zlata.
Propovjednik 2,8:
Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinju.
Ovo je jedini primjer kada se ova riječ u hebrejskom pojavljuje u množini. Hrvatski prevoditelji su ovu riječ odlučili prevesti kao blago kraljeva. I ponovno se ta riječ uspoređuje sa zlatom i srebrom.
[1] Ponovljeni zakon 7,6 (nije prevedeno); Ponovljeni zakon 14,2 („predraga svojina”); Ponovljeni zakon 26.18 („predraga svojina”); Psalam 135.4 („svojinu”); Malahija 3,17 (nije prevedeno).
Malahija 3,17:
“Moji će biti, moja stečevina – govori Jahve nad vojskama. U dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu služi.
Hrvatski prijevod nema tu riječ prevedenu s hebrejskog. No hebrejski tekst uspoređuje Izrael s draguljem (poput dijamanta ili rubina). Dakle, u ove tri reference možemo vidjeti da se ta riječ odnosi na blago, koje poput srebra i zlata koji su posebni kralju, ili posebnog dragulja koji bi muškarac poklonio ženi koju želi oženiti.
Vratimo se sada na Knjigu Izlaska.
„Kada smo bili otkupljeni krvlju Janjeta, postali smo dio najdragocjenijeg dragulja u svemiru“
Knjiga Izlaska 19,5-6:
5 Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! –
6 vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.«
Gospodin objavljuje da mu je Njegov narod posebno blago, poput zlata i srebra kralju ili nekog dragocjenog komada nakita. Čak i ako cijela zemlja pripada Gospodinu, Njegov narod, koji je On otkupio i izabrao za sebe, drugačiji je od svih ostalih ljudi na zemlji. Kada smo bili otkupljeni krvlju Janjeta, postali smo dio najdragocjenijeg dragulja u svemiru. Cijena koja je plaćena za nas je krv Božja. Ništa ne može biti vrijednije od života Božjeg. A to je točno ono što nas je otkupilo od tereta naše prošlosti. Krv je ono što je Bog upotrijebio da nas otkupi.
Potom Gospodin objavljuje da sav narod treba biti kraljevsko svećenstvo i svet narod. Iako je Levijevo pleme bilo izdvojeno da služi Bogu u Šatoru i u Hramu, svi se muškarci trebaju ponašati kao svećenici i kraljevi. Njihova svećenička uloga je da čuju od Boga i predstave Boga svojim obiteljima. Muškarci također trebaju biti kraljevi. U svojoj kraljevskoj ulozi trebaju približiti i donijeti Kraljevstvo Božje u svoj svakodnevni život, u svoje domove i obitelji. Muškarci, kao kraljevi i svećenici u svojim domovima, morate čuti što vam Bog govori za vaše obitelji, i morate svoje obitelji zastupati pred Božjim prijestoljem.
Knjiga Izlaska 19,7-8:
7 Mojsije se vrati i sazva narodne starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio.
8 A sav narod uzvrati jednoglasno: »Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.« Onda Mojsije prenese odgovor naroda Jahvi.
Ljudi su reagirali na Gospodnje riječi izjavom da će biti poslušni svemu što im Gospodin zapovjedi. Što im je to Gospodin rekao? Rekao je muškarcima neka se ponašaju kao kraljevi i svećenici. Dakle, nakon što smo spašeni krvlju Janjeta i odvojeni od svog starog života i nakon što smo kršteni u vodi i u Duhu Svetom, spremni smo susresti svog Boga i čuti riječi koje ima za naš život. Njegov prvi poziv nama poziv je na odgovornost. Djela kralja i svećenika koji radi za Boga fokusirana su na odgovornost prema djelu i svrsi Kraljevstva Božjeg u našem svakodnevnom životu.
„U Bibliji svetost uvijek znači odvojiti se od nečega i biti posvećen Bogu“
Knjiga Izlaska 19,9-11:
9 Nato Jahve reče Mojsiju: »Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku da narod čuje kad budem s tobom govorio i da ti zauvijek vjeruje.«
Tako je Mojsije prenio Jahvi odgovor naroda.
10 »Pođi k narodu«, reče Jahve Mojsiju, »i posvećuj ga danas i sutra. Neka opere svoju odjeću;
11 neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka.
Ako vam ide matematika, lako ćete izračunati da, s obzirom da je Mojsije otišao na brdo 47. dana a Gospodin mu je rekao neka se narod spremi za tri dana, to znači da Gospodin planira sići da se susretne sa svojim narodom 50. dana nakon Pashe.
Dakle, na sâm dan Pedesetnice ljudi su zaista susreli svog Boga prvi put: Gospodin kaže da će se susresti s njima za tri dana što znači da će se sa svojim narodom susresti pedeseti dan nakon Pashe. Gospodin se susreće sa svojim narodom na sâm dan Pedesetnice. No prije nego što se Gospodin može susresti sa svojim narodom, narod se mora pripremiti. Mojsiju je Gospodin rekao neka ode i učini ljude svetima i neka im naloži da operu svoju odjeću. Ova svetost nije ona koju Bog izravno daje svom narodu – ovo je svetost koja se pokazuje na djelu u njihovu životu. Ali svetost ne postižemo slijeđenjem skupine pravila koja kažu „radi ovako” ili „nemoj raditi ovako”. Bog tada još nije dao svoja pravila ljudima. Ova svetost znači odvojiti se da činimo volju Božju kad nam se ona otkrije. Zapamtimo, u Bibliji svetost uvijek znači odvojiti se od nečega i biti posvećen Bogu.
Prvo, Bog odvoji svoj narod od pošasti koje je poslao na Egipćane. To daje Izraelu jednu razinu svetosti. Potom Bog odvaja Izraelce da više ne budu sluge u Egiptu. I to im daje razinu svetosti. Zatim, Bog odvaja Izraelce od njihovih domova u egipatskoj zemlji. I to im daje razinu svetosti. Kada su se vode Crvenog mora zatvorile za njima, Bog je odvojio Izraelce od zemlje tlačitelja i stavio ih na put da se susretnu s Njim. Ovo je također učinilo Izrael svetim. Ali sada Bog traži od njih da sami sebe učine svetima time da se odvoje kako bi slušali njegovu Riječ i činili njegovu volju. Pranje njihove odjeće također je bilo dio tog procesa. Imajmo na umu da nisu imali ormar pun odjeće sa sobom dok su putovali kroz pustinju. Vjerojatno su imali jednu haljinu (ogrtač) koju su nosili i možda još jednu rezervnu, koju je trebalo oprati kako bi ju mogli odjenuti. Trebamo uvijek doći pred Boga u odjeći koja mu je na čast. Kad biste primili poziv da upoznate predsjednicu Hrvatske, vjerojatno biste se istuširali, počešljali te lijepo odjenuli. Vjerujem da se pred predsjednicom ne biste pojavili u poderanoj, smrdljivoj odjeći.
Kada se pojavimo pred Bogom, moramo mu pokazati čast i načinom na koji se odijevamo. To ne znači da moramo uvijek doći u odijelu i kravati. Kada su Izraelci bili u pustinji, nisu imali posebnu odjeću koju su nosili samo na Šabat, ali pred Bogom su se morali pojaviti u čistoj odjeći; morali su se prikladno odjenuti kako bi se susreli sa svojim Bogom.
„Bog je Bog milosti, ali je i strašan“
Knjiga Izlaska 19,12-20:
12 Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: ‘Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete!’ Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći.
13 Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane. Na otegnuti zvuk trube neka se na brdo penju.«
14 Mojsije siđe s brda k narodu i poče posvećivati narod. Oni operu svoju odjeću.
15 »Budite gotovi za prekosutra!« – rekne Mojsije narodu. »Ne primičite se ženi!«
16 A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru.
17 Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu. Stadoše na podnožju brda.
18 Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.
19 Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao.
20 Jahve siđe na Sinajsko brdo, na vrhunac, i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda. Mojsije se uspe.
Bog je rekao svom narodu da će se susresti s njima, no također im je rekao da će umrijeti ako dotaknu brdo. Iako su oni posebno blago za Boga, iako su bili odvojeni za njega, iako im je On pripisao svoju svetost, iako su oni i sami sebe posvetili, njihova je svetost ništavna u usporedbi s njegovom a kako je Bog na brdu, samo je brdo pod njegovom svetošću te bi i sâmo doticanje brda značilo njihovu smrt. Ljubav Božja i darovi Božji ne smiju nam zamagliti vid i učiniti da zaboravimo na strah Gospodnji. Bog je Bog milosti, ali je i strašan.
U 16. retku stoji da Gospodin silazi susresti se sa svojim narodom ujutro. Gospodin silazi susresti svoj narod u trenucima kada se na Pedesetnicu donosi žrtva prvine plodova u Šatoru sastanka a kasnije i u Hramu. To je zato što su Izraelci bili prvina plodova svega što je Bog radio za otkup čovječanstva od Adamova grijeha. No također se moramo sjetiti da su tjedni između vremena kada je Gospodin otkupio svoj narod krvlju Janjeta za vrijeme Pashe i vremena u kojem narod dolazi na prvu Pedesetnicu bili puni kušnji i testova. Te su kušnje i testovi bili poput procesa u kojem se žito nakon žetve vije, prosijava, melje… u fino brašno.
Sjećate li se što je Isus rekao Petru o tome da ga Sotona namjerava prorešetati poput pšenice (Lk 22,31)? To rešetanje i prosijavanje bilo je dio procesa koji je bio potreban kako bi Petar mogao biti dio prinosa prvine plodova (Dj 2. pogl.). Ovo također ukazuje na to da je Duh Sveti, u 2. pogl. Djela apostolskih, pao na apostole i učenike u isto vrijeme kada su se Izraelci prisjećali činjenice da je na prvi dan Pedesetnice, dok su još bili u Sinajskoj pustinji, sâm Gospodin sišao kako bi se susreo sa svojim narodom.
„Uvijek je dobro da je Božja prisutnost s nama, ali to je također vrlo opasno“
Knjiga Izlaska 19,21-20,3:
21 Sad Jahve reče Mojsiju: »Siđi i opomeni narod da ne bi provalio prema Jahvi da ga vidi. Mnogo bi ih poginulo.
22 I sami svećenici, koji dolaze blizu Jahvi, moraju se očistiti, da ih Jahve ne uništi.«
23 »Narod se ne može popeti na brdo Sinaj«, odgovori Mojsije Jahvi, »jer si nas sam ti opomenuo: ‘Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim.’«
24 »Siđi pa se opet popni zajedno s Aronom«, odgovori mu Jahve. »Ali neka svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu.«
25 Mojsije siđe k narodu i sve mu kaza.
1 Onda Bog izgovori sve ove riječi:
2 »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Kamenje na kojem je bilo zapisano deset zapovijedi još nije bilo dano Mojsiju – to se je dogodilo tek tri mjeseca nakon ovoga događaja – no Gospodin je Izraelu otkrio svoje zapovijedi prvi put na Pedesetnicu. Dakle, vidimo da Bog koristi Pedesetnicu kako bi izravno govorio svom narodu, što je istina i za naš život. Pavao nam govori da kad govorimo nepoznatim jezikom, tada naš duh i Gospodin komuniciraju izravno jedan s drugim. Rezultat primanja krštenja u Duhu Svetome jest taj da Bog može govoriti izravno osobi, a duh osobe može govoriti izravno Bogu bez uplitanja njezine duše.
No Gospodin ipak postavlja jasne granice koje se odnose na odgovornost ljudi da se ponašaju na prikladan način u Gospodnjoj prisutnosti. I Izraelci su se trebali ponašati prikladno i s poštovanjem. Možda se sjećate kako je crkva u Korintu imala pravih problema s prikladnim ponašanjem u Gospodnjoj prisutnosti. Pavao je 13. poglavlje u Prvoj poslanici Korinćanima posvetio upravo opominjanju pogrešnog ponašanja Korinćana na njihovim zajedničkim skupovima, i pojašnjavanju koje je ponašanje prikladno dok boravimo u Božjoj prisutnosti.
Kada se Gospodin spusti da bi se susreo sa svojim narodom, a mi se ponašamo neprikladno, to može rezultirati smrću, a ne životom. Uvijek je dobro da je Božja prisutnost s nama, ali to je također vrlo opasno.
„Dok su prinosili svoje prinose, trebali su pred Bogom izreći što je On sve učinio za njih“
Levitski zakon 23,15-17:
15 ‘A počevši od sutrašnjega dana po suboti – dana u koji donesete snop za žrtvu prikaznicu – nabrojte punih sedam tjedana.
16 Onda na dan po sedmoj suboti, na Pedesetnicu, prinesite Jahvi novu žrtvu.
17 Donesite iz svojih stanova po dva kruha za žrtvu prikaznicu. Neka svaki bude od dvije desetine efe najboljeg brašna; neka budu ispečeni ukvas, kao prvine Jahvi.
Datum za gozbu/blagdan određen je brojanjem od jutra nakon Pashe. Sjećamo se da je Pasha jednodnevna gozba/slavlje, ali da ju slijedi sedam dana Blagdana beskvasnih kruhova. Dakle, jutro nakon Pashe prvi je dan Blagdana beskvasnih kruhova. Pasha je Šabat, bez obzira na to na koji dan u tjednu padne. Sljedeći dan, prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova, također je Šabat, bez obzira na koji dan u tjednu padne.
Znači između prvog dana Beskvasnih kruhova i Shavuotha sedam je punih tjedana. Zato Biblija ovaj sljedeći blagdan naziva Sedam tjedana (Shavuoth). No kako se prinos za ovaj blagdan donosi Gospodinu ujutro 50. dana, Grci su to nazvali blagdanom obdržavanja pedesetnice (Pentecost). To je također Šabat, bez obzira na koji dan u tjednu padne. Tog dana Gospodin traži da mu se prinese prvina novog žita, požnjevenog te godine. Ali žito nije samo požnjeveno i prineseno već ga se mora i izvijati, prosijati i samljeti tako da prinos zapravo čine dva kruha napravljena od samljevenog brašna.
Levitski zakon 23,18-21
18 S kruhom prinesite sedam jednogodišnjih janjaca bez mane, jednoga junca i dva ovna kao žrtvu paljenicu Jahvi zajedno sa žrtvom prinosnicom i ljevanicom, žrtvom paljenom na ugodan miris Jahvi.
19 Prinesite i jednoga jarca kao žrtvu okajnicu, a dva janjca od godine dana za žrtvu pričesnicu.
20 Neka ih svećenik prinese pred Jahvom kao žrtvu prikaznicu povrh kruha od prvina. Uz oba janjca, i ovo je Jahvi sveto i neka pripadne svećeniku.
21 Toga istog dana sazovite zbor. Neka vam to bude posvećen zbor – nikakva težačkog posla ne radite. To je trajan zakon za vaše naraštaje gdje god vi boravili.[1]
Uz ova dva kruha prinesena od novog žita požnjevenog te godine, prinose se još neke žrtve. Svaka od žrtava ima veliku važnost i u sustavu žrtvovanja i kršćanima. No sada se ne možemo pozabaviti svim tipovima žrtve i njihovim značenjima. Ipak, posljednje dvije izjave su također vrlo važne. Prvo je rečeno da dar trebamo prinijeti u posvećenom zboru na pedeseti dan, na Šabat (bez obzira na koji dan u tjednu pada). Također je rečeno da je to trajan zakon za vaše naraštaje. Znači, ovo je jedan od blagdana koji će se slaviti i u tisućugodišnjem razdoblju. Dakle, ne gledamo samo povijesno zbivanje koje se je dogodilo prije mnogo stoljeća nego i na blagdan koji će se slaviti i u budućnosti. Dokle god ima djece u židovskim obiteljima, ovaj se blagdan mora slaviti.
Jednom kad su ljudi donijeli prinose za cijelu zajednicu, trebali su donijeti pojedinačne žrtve od prvina plodova žetve te godine. Dok su prinosili svoje prinose, trebali su pred Bogom izreći što je On sve učinio za njih.
[1] Prema većini rabina brojanje Omera ovisi o prinosu Omera na drugi dan Pesaha (prvi dan blagdana beskvasnih kruhova), a ova “2 kruha” prinose se na Shavuoth (kako se razumije iz jednostavnog čitanja redaka VaYikra 23).
„Nakon što smo otkupljeni krvlju, više ne pripadamo sebi“
Ponovljeni zakon 26,1-11
1 »Kad stigneš u zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu, kad je zaposjedneš i u njoj se nastaniš,
2 uzmi nešto prvina od svakoga ploda što ga budeš dobivao od zemlje koju ti Jahve, Bog tvoj, daje: stavi ih u košaru, otiđi u mjesto što ga Jahve, Bog tvoj, odabere da u njemu nastani svoje ime.
3 Stupi k svećeniku koji bude tada vršio službu i reci: ‘Priznajem danas pred Jahvom, Bogom svojim, da sam stigao u zemlju za koju se Jahve zakleo našim ocima da će je nama dati.’
4 Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Jahve, Boga tvoga.
5 Ti onda nastavi i reci pred Jahvom, Bogom svojim: ‘Moj je otac bio aramejski lutalac koji je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom.
6 Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo.
7 Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku.
8 Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima.
9 I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.
10 I sad, evo, donosim prvine plodova s tla što si mi ga, Jahve, dao.’ Stavi ih pred Jahvu, Boga svoga, i pred Jahvom, Bogom svojim, duboko se nakloni.
11 A onda zajedno s levitom i došljakom koji bude kod tebe uživaj sva dobra kojima je Jahve, Bog tvoj, obasuo tebe i dom tvoj.«
Svrha ovih pojedinačnih prinosa je bila ta da svaki Izraelac izjavi da zemlja pripada Bogu. Pojedinac je prinosio Gospodinu isti postotak koji bi ratar koji obrađuje tuđu zemlju platio vlasniku posjeda. Ali taj prinos je također pokazao da je Bog dao veliku milost ljudima dajući da zemlja rodi obilnom žetvom. Dakle, ne samo je zemlja pripadala Bogu nego je razlog za to što je uopće bilo žetve – Njegova milost. Odnos Izraelaca prema Bogu bio je poput odnosa Egipćana nakon velike gladi u Egiptu. Za vrijeme gladi u egipatskoj zemlji Egipćani su prodavali svoju zemlju, svoju stoku i sebe faraonu u zamjenu za kruh kako bi preživjeli. Nakon što je glad prošla, davali bi dvadeset posto[1] sveg uroda zemlje faraonu. To je zato što je on sada bio zakonski vlasnik te zemlje; on je bio vlasnik ljudi; on je bio vlasnik svih domaćih životinja. Ljudi su ustvari iznajmljivali zemlju od faraona.
Nakon što smo otkupljeni krvlju, više ne pripadamo sebi. Bog nas posjeduje i sve što smo do sada imali pripada njemu. Dakle, moramo mu prinijeti dio svoje dobiti. Nakon što bi Izraelci prinijeli svoje prinose, svaki od njih je trebao dati izjavu o velikim čudima kojima su svjedočili otkad ih je izveo iz Egipta. Trebamo se podsjećati da nas je On izabrao, ne zato što smo bili veliki ili moćni, nego nas je izabrao zbog svoje milosti. Kad nas je izabrao, bili smo tek robovi. Kada nas je izabrao, bili smo robovi grijehu. Nije nas izabrao jer smo bili veliki ili moćni – izabrao nas je zbog svoje milosti.
Tako da je dio proslave Pedesetnice činjenica da smo mi Božji robovi, da On posjeduje sve i da smo mi ovdje kako bismo ostvarili Njegove naume na zemlji. Nakon što su učenici dali takvu izjavu ujutro na blagdan Pedesetnice (u Djelima apostolskim, 2. pogl.) Duh Sveti se je spustio na njih. Ako mi priznamo da smo kupljeni krvlju Janjeta i da nas je On otkupio da činimo Njegove naume na zemlji, to znači da smo poput Izraelaca u pustinji. Imamo obvezu prinijeti žrtvu svog vremena i novca Bogu.
[1] Postanak 47,24.
„Naši umovi moraju biti promijenjeni da čine Božju volju u svakom području našeg života“
Levitski zakon 23,18:
S kruhom prinesite sedam jednogodišnjih janjaca bez mane, jednoga junca i dva ovna kao žrtvu paljenicu Jahvi zajedno sa žrtvom prinosnicom i ljevanicom, žrtvom paljenom na ugodan miris Jahvi.
Nakon što su za Pedesetnicu bile prinesene životinjske žrtve, prinos u žitu i žrtva ljevanica (piće), oni bi postali ugodan miris Gospodinu. Iako mi često pjevamo kako možemo osjetiti slatki miris Gospodnje prisutnosti, vjerojatno ne razmišljamo mnogo o činjenici da se mi trebamo pretvoriti u ugodan miris izliven na žrtvenik kao žrtva ljevanica Njemu.
Poslanica Rimljanima 12,1-2:
1 Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.
2 Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.
U ovim recima Pavao nam govori da se mijenjamo obnovom svog uma tako da možemo postati prihvatljiva žrtva na žrtveniku kroz našu ugodnu službu Bogu. Upravo kao što su žrtvene životinje trebale biti bez mane kako bi bile prihvatljiva žrtva Bogu, tako i mi moramo biti savršeni. No prvo moramo postati slobodni od načina razmišljanja koje karakterizira ljude ovog doba. Naši umovi moraju biti promijenjeni da čine Božju volju u svakom području našeg života. Ta se promjena događa u nama prvenstveno u načinu na koji razmišljamo, jer su naša djela vođena našim mislima. Kada su naše misli promijenjene, možemo postati Bogu ugodne sluge. Ljudi ovog svijeta žive svoj život misleći da oni posjeduju svoj dom, da posjeduju svoj namještaj, svoju odjeću; ali mi moramo mijenjati svoj um kako bi razumio da je naš Otac Gospodar i vlasnik cijelog svijeta, i vladar nad svime, uključujući i nas i naš novac.
Druga poslanica Timoteju 4,6-8
6 Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.
7 Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. 8 Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.
U šestom retku Pavao kaže da se on već prinosi poput žrtve ljevanice na žrtvenik. Pavao kaže da je došao do trenutka kada je spreman biti ta ljevanica na žrtveniku. Došao je do toga jer je završio djelo koje je Gospodin imao za njega i jer je očuvao vjeru. Rezultat je da ga čeka vijenac/kruna. Riječ ovdje prevedena kao kruna nije riječ diadema – kruna koju nosi kralj, nego je upotrijebljena riječ stephanos (od koje je izvedeno ime Stjepan). To je vijenac dodijeljen onima koji pobijede u utrci. Mi svi imamo pred sobom djelo koje trebamo izvršiti. Kada završimo svoje djelo, Gospodin će staviti vijenac na naše glave.
Kada svi završimo djelo za koje nas je Gospodin stvorio, bit ćemo izliveni na žrtvenik i postati mu ugodan miris, upravo kao vino izliveno od prvine plodova, prineseno na Pedesetnicu.
„Pedesetnica je vrijeme u koje Gospodin silazi kako bi se susreo sa svojim narodom“
Djela apostolska 2,1-4:
1 Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu.
2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili.
3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.
4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
Evo sada smo došli do Pedesetnice, s kojom je upoznata većina kršćana (ustvari, većina kršćana misli da je to bila prva Pedesetnica). Nekoliko redaka kasnije stoji da se ovo izlijevanje Duha Svetog dogodilo nešto prije devet sati ujutro (Dj 2,15). Znači, učenici su već bili u hramu i prinijeli svoje žrtve, prvine plodova, a prinijeli su i žrtvu vina. (S obzirom da se je prinijela žrtva ljevanica vina, sada je bilo dopušteno početi piti vino napravljeno od grožđa dozrelog prošlog rujna. Mnogi Židovi koriste to vrijeme nakon žrtvovanja da kušaju sva nova vina koja su im dostupna – a do kraja tog dana neki od njih kušaju previše vina).
Kada je snažan vjetar ušao u prostoriju, učenici su razmišljali o Duhu Svetom ali i o činjenici da je na prvu Pedesetnicu Gospodin sišao s vatrom i u oblaku, s vjetrom i grmljavinom, a snažan nalet vjetra ih je podsjetio na prvu Pedesetnicu. Plameni jezici koji su bili nad glavama učenika također su ih podsjetili na način na koji se je Gospodin spustio te izvorne Pedesetnice s munjama. Prve Pedesetnice brdo se je zatreslo, a na Pedesetnicu u 2. poglavlju Djela zatresla se je prostorija u kojoj su se učenici nalazili.
Upravo kao prve Pedesetnice, učenici su također bili prvina plodova. U ovom slučaju oni su bili prvina plodova Isusove službe. Upravo poput Izraelaca na prvu Pedesetnice, koji su sedam tjedana ranije bili otkupljeni krvlju janjeta, učenici su bili otkupljeni sedam tjedana ranije krvlju Janjeta prilikom Isusova raspeća.
Trebamo zapamtiti da je Pedesetnica vrijeme u koje Gospodin silazi kako bi se susreo sa svojim narodom. Pedesetnica je vrijeme u kojem se od nas traži da dođemo pred njega u svetosti. Pedesetnica je vrijeme da izjavimo Gospodinu da je On vlasnik svega i da smo mi samo upravitelji. Pedesetnica je vrijeme da se sjetimo svega što je Gospodin učinio da nas otkupi od ropstva grijehu. Pedesetnica je također vrijeme da se sjetimo da je Bog svet i da se prema njemu trebamo odnositi sa strahopoštovanjem.
Profesor Hedges uoči dolaska u Hrvatsku dao je ekskluzivni intervju za naš portal. Ako ste propustili pročitati ga, možete ga pronaći ovdje.
Autor: prof. Stephen Hedges
Dozvola za prenošenje predavanja vrijedi isključivo za portal Book.hr.
