Foto: Shutterstock
I tako je došao taj 9. veljače. Bila sam prilično sretna. Iza sebe sam već imala nekoliko gadnih operacija i pomisao na još jednu nije me previše plašila. Savjetovano mi je da si uzmem pidžame, a ne spavaćice, pa sam si kupila nekoliko lijepih i udobnih. Pidžame se lakše skidaju i oblače na ranu i čuvat će moje dostojanstvo dok budem na pregledima. Ponijela sam i kaftan, koji je izgledao više kao dnevna odjeća negoli kao ogrtač. Inače sam veoma sentimentalna i intuitivno sam znala da će me usrećiti ako budem okružena slikama i predmetima iz svojeg doma. Veoma pomno sam ih odabrala i činilo mi se je kao da je svaki od njih dio mojeg oružja za borbu koja mi je prethodila. Odlučila sam i nadoplatiti bolničke troškove te imati svoju sobu u bolnici. Mislila sam da ću tako moći bolje spavati, a iz prijašnjeg iskustva znam da je tako lakše i puno ljepše primati posjete. Bila sam primljena oko četiri popodne i određena za operaciju sljedećeg dana. Oko ponoći dobila sam čaj i tost i potom više nisam smjela jesti. Rano su me probudili i uslijedila je moja drama. Čekala sam, i čekala, i čekala. Nisam došla na red sve do četiri sata popodne. To je bio nevjerojatno dug i dosadan dan. Bilo mi je veoma drago kad su konačno došli po mene.
Kao što sam već rekla, bila sam na nekoliko operacija i iznenadilo me je koliko se je procedura kod te operacije razlikovala od prethodnih. Taj sam put bila budna dovezena u operacijsku dvoranu i nisam dobila anesteziju sve dok nisam legla na stol za operaciju. Dvorana je bila malena i ne previše impozantna. Ali je zato medicinski tim bio učinkovit i sve nije trajalo dugo. Probudila sam se u sobi za intenzivnu njegu i ubrzo potom našla sam se u svojoj sobi i u svojoj postelji. Moj najveći strah od operacije nije bol, već mučnina. Za prethodnih sam operacija bila stvarno bolesna od anestezije i bojala sam se toga. No, taj put nije bilo tako. Valjda nisam primila toliko narkoze kao prije, jer sam se do večeri već osjećala sasvim dobro, što mi je bilo veoma drago. Popila sam malo čaja i pojela tost, a što je još važnije, odjenula sam svoju pidžamu i mogla otići na zahod uz malu pomoć bolničarke. Osjećala sam se dobro i sigurno u sebe.
„Koliko još imam vremena?“
Ustvari sam bila tako agilna da sam već sljedeće jutro, kad je došao moj kirurg, bila na nogama i spremala se oprati kosu, premda samo lijevom rukom, jer mi je desna ruka još uvijek bila oduzeta. Ali bila sam dobre volje te sam veselo pozdravila liječnika i rekla mu, pomalo neformalno i dosta slobodno: „Eto nas! Je li sve prošlo kako ste očekivali?“ Gotovo sam propala u zemlju kad je i on prilično neuvijeno rekao da su zapravo nalazi gori od očekivanih. Ne znajući o čemu je riječ, odmah sam pomislila da ću umrijeti. Kroz maglu sam čula da moram ići na snimanje, rendgensko i ultrazvučno. Sve što sam mogla pomisliti jest da se je rak raširio i samo sam mislila na jedno: „Koliko još imam vremena?“ Ali nije bilo odgovora. Ostala sam u mraku neznanja i ta je agonija potrajala danima, jer mi nitko nije pružio utjehu niti priopćio nalaze.
Bilo je to nevjerojatno vrijeme. Nisam mogla vidjeti svoju ranu, ali sam bila itekako svjesna da sam tek na pola puta. U početku sam imala dren. Bio je neugodan, ali to je bilo sve. Nakon operacije imala sam mnogo posjeta obitelji i prijatelja. Prijepodne bih obično išla na snimanja, a popodne bih se smijala i zabavljala, uvjeravajući sve da sam dobro i govoreći da je operacija prošla dobro. Nemojte me krivo razumjeti, cijenila sam što imam društvo i što se brinu za mene. Velik dio mene bio je potpuno nesposoban suočiti se s onime što bi testovi mogli pokazati. Ali bila sam svjesna stvarnosti i crni je oblak stalno bio nadvit iznad mene. Posebno cijenim posjet Michaelove majke. Ona više nije mlada i to je za nju bio dalek put. Taj je susret bio tužan i osjetila sam njezinu žalost kad me je stisnula za ruku i poželjela mi sreću. Sve do danas, kada pogledam fotografiju koja je tada snimljena, preplave me osjećaji i jasno mi je koliko me je voljela.
Također su mi utješni bili buketi cvijeća koje sam dobila. Moji su me prijatelji dobro poznavali. Kad sam bila siromašna studentica, jednom sam potrošila dva zadnja šilinga na narcise. Za mene su oni bili simbol proljeća i dijete u meni htjelo je ući u njih i pokriti se polenom, koji sam smatrala sunčanom prašinom. Nadala sam se da će svatko koga sretnem također biti dodirnut suncem. Svaki dan u bolnici uređivala sam svoj „vrt“. To mi je bila razbibriga i kad bih vidjela sve te cvjetove zajedno, osjećala sam se manje zabrinuto.
Sjetila sam se i nečega iz svoje mladosti…
Kad sam spakirala torbu za bolnicu, stavila sam u nju mnoge drage stvari. Među njima je bilo i nekoliko uspomena na moju majku te rupčić koji je izvezla moja baka 1901. godine. Nisam ju poznavala, ali sam znala da nas veže zajednička patnja raka dojke. Osjetila sam se povezano s njom na konkretan način – po komadu tkanine. Na njemu je bilo izvezeno njezino ime – Bella – i mislila sam o njoj i svemu što je prošla u doba kad joj medicina još nije mogla pomoći. Moja sestra mi je rekla da se je Bella pokušala sama liječiti, kupujući skupu kremu, kakva se danas koristi za akne i prišteve. Sjetila sam se i nečega iz svoje mladosti. Kupila sam istu takvu kremu i bila zapanjena kad se je moja majka, inače mirna i staložena, razljutila i tražila da bacim tu kremu. Tada nisam razumjela povod za taj incident, ali sada shvaćam da je imala teška i bolna sjećanja povezana s tom kremom.
Dok sam proživljavala svoje najdublje strahove, slabo sam spavala. U noćima u srijedu i u četvrtak budila sam se svaki sat. Isto i u petak. Bila sam tako zabrinuta da sam gorko zaplakala. U neko vrijeme pred jutro konačno sam utonula u san. Ovo možete protumačiti kako hoćete, ali probudila sam se u polumraku pred jutro. Čula sam buku u hodniku i jutarnji žamor, a pokraj kreveta sam ugledala dvije spodobe. Došle su mi bliže i u jednoj od njih prepoznala sam svoju majku. Samo je rekla: „Bit ćeš uslišana. Mi odlazimo!“ Dok je odlazila, druga osoba mi se je približila i poljubila me i tako sam prvi put u životu vidjela i dodirnula lice svoje bake. Nakon toga sam utonula u dubok san i probudila se tek kad su liječnik i sestre došli u jutarnju vizitu. Moj kirurg se je činio kao da nije dijelio moje strahove i veoma važno mi je priopćio da su svi nalazi u redu. Kao odgovor na moje nepovjerljivo: „Jeste li sigurni?“, rekao je: „O da! Nismo drugo ni očekivali. Samo nam je trebalo sve biti jasno prije nego započnemo terapiju.“ (…)
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher, koja izlazi uskoro!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
