Od malena sam znala da ću biti spisateljica. Odrasla sam u kršćanskom domu u Pleasantonu, malom gradiću istočno od San Francisca. Moja majka, medicinska sestra, vodila je dnevnik; moj je otac, dok se oporavljao od srčanog udara, napisao dvije knjige o svom radu u policiji.
Znajući da i ja želim pisati, upisala sam fakultet i stekla diplomu iz engleskog jezika s naglaskom na kreativnom pisanju i novinarstvu. Ljubavne romane sam počela čitati nakon udaje i postala sam ovisna o njima. Ovisnost povezujemo s drogama, pušenjem, alkoholom, ali sve što čemu pridajemo veliku pažnju i sve na što trošimo energiju može biti ovisnost.
Moja ovisnost bili su povijesni ljubavni romani. Premda nisu bili eksplicitni kao današnji, romani iz 70-ih i 80-ih godina za mene su bili poput droge. Tko još ne želi iskusiti zaljubljivanje opet iznova? Izdavačka je industrija bujala, a police u knjižarama bile su prepune ljubavnih romana.
Čitanje mi je pomoglo nakon pobačaja
Moj je suprug bio u vojsci, a ja sam radila kao tajnica. U slobodno vrijeme sam, naravno, puno čitala. Čitanje mi je pomoglo u nošenju s tugom nakon pobačaja. Kad sam ponovo ostala trudna, liječnici su mi savjetovali da ostanem kući i čuvam trudnoću. Poslušala sam ih. Odjednom sam imala puno vremena, a kako su mi ljubavni romani već dosadili, odlučila sam napisati svoju vlastitu knjigu, kombinirajući meni omiljene žanrove. Knjiga je bila zapadnjačko-gotičke ljubavne tematike, a ubrzo sam pronašla i izdavača.
Moj brak u početku nije bio idealan. Početne godine bile su iznimno teške, a utjehu sam pronašla u pisanju ljubavnih romana, te sam na taj način potiskivala i ignorirala probleme u vlastitom braku. Kad je moj suprug dobio bolji posao, predložio je da budem kućanica, da brinem o djeci i pišem knjige. Radosno sam pristala. Dobili smo još dvoje djece i preselili u veću kuću. Djeca su krenula u vrtić, zatim u školu, a ja sam imala sve više vremena za pisanje koje mi je postalo opsesijom.
No, jednog me dana suprug suočio sa strašnom istinom – kad bih morala birati između svoje obitelji i pisanja, odabrala bih pisanje. Nešto nije bilo u redu sa mnom, imala sam iskrivljene prioritete. Suprug i ja redovno smo išli u crkvu, ali kao da i nismo. Nisam pozorno slušala propovijed, išla sam samo „reda radi“. Odrasla sam u kršćanskom domu i jednostavno pretpostavila da me to čini kršćankom. S vremenom smo sasvim napustili Crkvu. Brak nam se raspadao. Suprug je opet dobio novi posao pa smo se preselili.
Bog mi je prvo oduzeo moje pisanje
Osmogodišnji sin jednih od susjeda, pomagao nam je kod useljenja. Smatrali smo ga napasnim, pozivao nas je u Crkvu. Ni meni ni suprugu se nije išlo, no nevoljko smo pristali, iscrpljeni stresom od preseljenja. U crkvi je bilo jako lijepo i ugodno. Drugi su nam se vjernici odmah predstavili i osjetila sam se dobrodošlom, dijelom obitelji. Pastor je čitanja iz Biblije podupirao povijesnim činjenicama i pričao o tome kako ih možemo primijeniti u današnje vrijeme.
Kad sam se obratila, prvo sam ostala bez inspiracije za svoje knjige. Isprva sam bila frustrirana, nije mi bilo jasno zašto odjednom sve što napišem djeluje isprazno. Nastavila sam čitati ljubavne romane, ali nisu me više oduševljavali. Molila sam Boga da mi da nadahnuće da prenosim Njegovu riječ. Moje molitve su ubrzo uslišene, ljubavni romani su mi postali dosadni, a Sveto pismo sve zanimljivije. Kad sam predala svoju volju i život Isusu, pronašla sam ljubav koju sam tražila, onakvu ljubav koja mijenja duše, ljubav za kojom svi žudimo.
Najveći teret
Proučavajući Hošeu, odlučila sam napisati još jednu knjigu, ali ovaj put knjigu koja bi govorila o razlici između onoga što se smatra ljubavlju i bezuvjetne, žrtvene, sveobuhvatne ljubavi prema Bogu. Rezultat toga bila je knjiga „Iskupljenje“. Pisanje me još više približilo Kristu, ovisila sam o njemu. Mislila sam da će ta knjiga biti jednokratni projekat da pokažem svijetu kako su se moj život i karijera promijenili, ali Gospodin je imao druge planove.
Osnovno pitanje koje me mučilo u to vrijeme bilo je kako podijeliti svoju vjeru s članovima obitelji i prijateljima koji ne žele čuti o Isusu ili čitati Bibliju? Ponukana time napisala sam knjigu „Glas u vjetru“, koja govori o kršćaninu zarobljenom nakon pada Jeruzalema koji je živio u strahu i pronašao hrabrost u vjeri.
Unatoč svemu, trebalo mi je dosta vremena da priznam Bogu svoj najveći teret – pobačaj koji sam imala dok sam bila studentica. Pitala sam Ga je li mi stvarno oprostio i zašto se i dalje osjećam tako slomljeno ako je. Ono što je uslijedilo bila je godina najintimnijeg i najbolnijeg pisanja. Bog me štitio kad sam pisala na načine kakve nisam nikad mogla ni zamisliti. Oprošteno mi je. Slobodna sam.
Pisanje je misija tijekom koje trebamo pronaći Gospodina u svakoj životnoj fazi – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Moj suprug prvi pročita sve što napišem. Gospodin nije samo izliječio naš brak nego je u njega vratio i radost. Započinjemo i završavamo dan sa Isusom.
Romane spisateljice Francine Rivers, među kojima su „Iskupljenje“, „Glas u vjetru“, „Odjek u tami“ i „Nespomenuta“, objavila je izdavačka kuća Verbum, a više možete saznati ovdje.
Izvor: Christianity Today
Prevela Vedrana Prka
