fra Petar Ljubičić: Pozvani smo živjeti svoju vjeru i biti svjedocima uskrsloga Krista

Foto: Shutterstock

U uskrsnom smo vremenu. Slavimo Isusovo uskrsnuće. Slavimo pobjedu života nad smrću i dobra nad zlim, pobjedu ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom; pobjedu svjetla nad tamom i radosti nad tugom, pobjedu uskrsnuća nad grobom! Krist je tako poraz na križu pretvorio u pobjedu. Križ je postao izvor utjehe i spasenja! Tamu groba pretvorio je u uskrsnu svjetlost! Njegovi protivnici postali su patnici i nevoljnici. Isusovi učenici postali su pravi pobjednici i sretnici! Dostojno je i pravedno da budemo radosni i sretni!

Kakva je naša vjera?

Ispovijedamo čvrstu vjeru u Krista Uskrsloga. Vjerujemo u Njegovo i svoje osobno uskrsnuće. Na pitanje koje nam ponekad može biti upućeno: „Jeste li kršćani-katolici?“, odgo­varamo bez ustručavanja: „Jasno! Mi smo osvjedočeni katolici!“ To je dobro i hvale vrijedno! Je li naša vjera u Krista prava i živa, djelotvorna i osvjedočena? Da bismo u to bili uvjereni, potrebno je vidjeti koliko smo mi svjedoci za Krista. Svjedočiti je teško. Živjeti svoju vjeru nikada nije bilo lako, a danas pogotovo, jer to znači ići protiv vjetra, plivati protiv struje, odbaciti one ideje koje nam se čine kao prirođene; to znači izložiti se po­nekad ozbiljnim poteškoćama, prihvatiti rizik da te ne razu­miju i da te odbace. Ali, štogod slijedilo, osvjedočeni katolik mora biti svjestan da je Krist s njime, i ta sigurnost mu daje snagu da živi svoju vjeru, usprkos svemu.

Svjedočenje se izražava i vidi iz življenja po Evanđelju; ono progovara iz svakodnevnih aktivnosti, ono se očituje u obiteljskim odnosima i u odnosi­ma prema bližnjima, ono se očituje zalaganjem u svome zvanju, na socijalnom planu i političkom djelovanju. Pravo svjedoče­nje bit će toliko djelotvornije, koliko će nas više oslobađati od svake laži i od svake prijetvornosti. Pravo je svjedočenje ponizno i poštuje druge, nji­hovu individualnost, njihov način mišljenja. Treba znati slu­šati drugoga, pokušati ga razumjeti; govoriti od srca k srcu, od čovjeka k čovjeku; to je način da se srca ljudi otvore Kristu. Pravi je svjedok svjestan da ga je Isus pozvao i zato bi trebao svakoga dana moliti da njegova vjera bude što jača i čvršća. Krist nam daruje svoga Duha i on nas jača da svjedočimo neustrašivo i pod cijenu svojega vlastitoga života.

Događaj na Genezaretskom jezeru

Apostoli su bili svjedoci za Krista uskrsloga. U početku su bili zbunjeni i izgubljeni, razočarani i obuzeti sumnjom. Mislili su da neće biti ništa od nade koju su polagali u Isusa iz Nazareta. Isusovim uskrsnim ukazanjima njihova je vje­ra pomalo rasla i postala snažnom i čvrstom jer je proizlazila iz ljubavi prema Kristu. Zanimljiv je događaj na Genezaretskom jezeru, gdje se Isus već treći put očitovao svojim učenicima nakon us­krsnuća. Interesantan je taj čudesni ribolov, kao i sva ona Isu­sova briga oko učenika, gdje ih je ponudio svježe pečenim kruhom i ribom. Kako li su bili zadovoljni učenici i koja li im je bila radost u srcu kad su vidjeli kako je Isus neizrecivi prijatelj koji se brine za njih pun nježnosti.

Učenici ne znaju što bi činili. Bili su nesigurni. Zato je Petar rekao: „Idem ribariti!“ (Iv 21,3). Odlazi na svoje jezero, uzima svoje mreže i ponovno se bavi ribarenjem, kao što je to činio i prije nego ga je Isus iz Nazareta pozvao. Njegove kolege rekoše da i oni idu s njim. Vraćaju se, rekli bismo, svome prijašnjem zvanju. Čitavu noć su lovili i ništa nisu ulovili. Uzalud se trudili. Razočarani i umorni su bili. Najednom se pojavljuje Isus. Već je svanulo, eno ga na obali. Nisu znali da je to Isus (Iv 21,4). Kaže im: „Imate li što za jelo“ (Iv 21,5)? „Nemamo.“, odgovaraju tužni. „Bacite s desne strane lađe i naći ćete!“ (Iv 21,6). Oni tako učine. Pre­neraženi su. Prepoznaju ga: „Gospodin je!“ – kliče Ivan. Ulovili su veliko mnoštvo riba…

Petrov ispit ljubavi

Pe­tar se baca u more i zapliva prema njemu. Čudesno je to pre­poznavanje. Znali su: Gospodin je, a ipak – nitko se nije usu­dio pitati: Tko si? (Iv 21,12). On ih je podvorio kruhom i ri­bom. Jeli su i u srcu ćutjeli njegovu dragu blizinu. To je prepoznavanje je puno značenja. Simbol je to. Više, kaže, od onoga što su njihove oči vidjele. Gospodin je nebeski. Oni su sada znali onim nutarnjim znanjem, znanjem vjere i ljubavi: On je! Sada slijedi Petrov ispit ljubavi. Šimun Petar bio je čovjek žestoke naravi, ali pun ljubavi prema Isusu koji ga je pozvao. Bio je i vrlo praktičan čovjek, spreman na djelo. Kad je vidio Isusa zabrinuta i u tjeskobi uoči muke, kad im je on govorio o onome što mu se sprema, obuzeo ga je žar i rekao je: „Život ću svoj položiti za Tebe“ (Iv 13,37).

Isus ga je upozorio: Prije nego pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti (Iv 13,38). Petar ga je doista u trenutku slabosti i straha zatajio. Uplašio se kad je vidio Isusa vezana pred Velikim vijećem, kako ga zlostavljaju. Zatajio je, ali je i plakao, gorko plakao kad je spoznao svoju slabost, jer je iskreno volio Isusa. Iskreno je mislio da je spreman umrijeti. Ali – bio je slab! To ga je poslije strašno mučilo. I drugi su se učenici razbježali i posakrivali, ali nisu se junačili kao on. Eto, sada mu Isus daje priliku, pred svima, da pokaže svoju iskrenu ljubav. Isus postavlja Petru staro, ljudsko i teško pitanje: „Petre, ljubiš li me?“ To pitanje često ljudi, osobito mladi, postavljaju jedni drugima; muž ženi ili žena mužu. Jasno, daje odgovor najčešće: „Vo­lim te!“ No što znači taj odgovor?

Što znači voljeti Isusa?

Petar isto odgovara: „Da, Gospodine, volim Te.“ Zašto ga Petar voli? Jer mu je lijepo biti uz Isusa? Jer mu se sviđaju ribe i kruh koji im je Isus pripremio? Nije li to sebična ljubav? Isus ga pita drugi put: „Voliš li me?“ Petar opet odgovara: „Da, Ti znaš da Te volim!“ No, Isus kao da želi do kraja pro­čistiti njegovu ljubav od svake natruhe sebičnosti, zato ga pita i treći puta: „Voliš li me?“ I kada se Petar ražalostio na treći upit, kad se možda prisjetio svog trostrukog zatajenja Isusa, i kada je s punim ga­nućem srca odgovorio na taj upit, onda mu je Isus rekao: „Ako me doista voliš, ako želiš biti sa mnom, ako zaista voliš moj životni stil i moj stil ponašanja, tada više nećeš biti zain­teresiran samo za sebe već i za druge.“ I to je ono važno. Ljubav o kojoj Isus govori nesebična je ljubav. Kad bi bila istina ono što ljudi govore o ljubavi, tada bi ovaj svijet u kojem živimo bio puno drukčiji, zadovoljniji i sretniji. Mnogi od nas kažu da vole Isusa. Ali kako? Voljeti Isusa znači voljeti nesebično i svakoga čovjeka. To je, dosita, naš poziv. Taj poziv traži osobe koje su sposobne darovati sebe.

Isus mu, nakon njegova iskaza ljubavi, daje zadaću: Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje. Sad je potvrdio ono što je Petru obećao kod Cezareje Filipove: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a štogod razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima“ (Mt 16,18 sl). On će biti u zajednici Crkve gdje će se u Isusovo ime okupljati, pastir i jaganjci i ovce, svega stada Božjega. U toj službi mora imati žarču i postojaniju ljubav. Mora prednjačiti u ljubavi. Proriče mu i smrt koja će ga zadesiti. Raširit će svoje ruke… To je poziv i odziv ljubavi – potpuno svjedočanstvo što ga je Petar dao za Gospodina. Počelo je izjavom ljubavi, i onda je tu ljubav proveo do kraja i posvjedočio ju žrtvom vlastita života. Mučeništvo je podnio u Rimu.

Zašto je Isus odabrao sv. Petra za nasljednika?

Nekada se pitamo: Zašto je Isus odabrao baš svetoga Petra za svoga nasljednika i namjesnika? On nije bio najstariji među apostolima (Jakov st.), nije bio ni najučeniji (Matej je bio službenik, carinik, vjerojatno s nekom stručnom spremom), ni najbogatiji, ni najspretniji (slugi je odrezao samo uho). A mogli bismo prigovoriti i njegovom karakteru. Malo je hvalisav („Ako treba i umrijeti s tobom, ja te neću zatajiti!“), nagao i nepromišljen (srlja u op­asnost, napada sluge, a poslije ide među njih), kukavica je (kad su ga „pritisnuli“, zanijekao je Isusa), kao da je i častohlepan (prvi se gura do Gospodina, u Cezareji, na Taboru, i u današnjem evanđelju čujemo kako skače u vodu i pliva do Gospodina da on bude prvi). Je li moguće da je taj čovjek stijena, na kojoj ćeš ti, Isuse, sagraditi svoju Crkvu? Pa drugi su nekako staloženiji, stalniji, tvrđi, čak i onaj izdajica Juda.

Juda je poslovan čovjek. Kad vidi da je Isusova stvar propala, on će izvući nešto koristi iz toga (30 srebrnjaka). Juda je dosljedan. Što je naumio to je i izvršio, bez obzira što ga Isus raskrinkava na Posljednjoj večeri. Ipak je Petar imao nešto što ga izdiže iznad svih ostalih apostola, što ga neraskidivo vezuje s Isusom, što ga čini stijenom unatoč njegovom temperamentu – a to je ljubav prema Isusu. Sve u svemu, ne zaboravimo ovo: Kad iskusimo da sav naš trud i muka, svi naši napori,  ne donose nikakav uspjeh, utecimo se svom Uskrslom Gospodinu po moćnom zagovoru njegove i naše Majke Marije. Kao što je Uskrsli Krist čudesnim ribolovom ohrabrio svoje učenike i uvećao njihovu smalaksalu vjeru i nama može pomoći. On jedini može ohrabriti naše preplašeno i razočarano srce. Naša vjera i ljubav će rasti, pronaći ćemo smisao u životu i to će nam davati snage da sve možemo nadvladati.

I na kraju, pitanje „Voliš li me?“ Isus svaki dan upućuje svima nama… On zna točan odgovor na njega. Možemo li i mi, kao Petar, odgovoriti: „Gospodine, Ti znaš da Te volim!“

Autor: fra Petar Ljubičić