Foto: Shutterstock
Neka vas naslov ne zavara. Nastavite slobodno čitati. Ne bojte se, ne tražim nikakvu materijalnu pomoć. Ni za sebe ni za bilo koga drugoga. Nisam ni psihički potonuo. A i da jesam, ne bih valjda ovako javno tražio rješenja. Nego? Došao sam u krizu identiteta. To se ne bojim priznati. Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge te se stoga pitam: Može li mi itko pomoći? Što mi je činiti?
Djedovi i bake naručuju krštenja svojih unuka telefonskim putem kao što naručuju za njih dostavnu pizzu ako im nisu uspjeli napraviti objed; ako kojim slučajem roditelji dođu sami u ured prijaviti krštenje svoga djeteta, već na prvo moje pitanje: „A jeste li vjenčani u crkvi?” dobijem odgovor: „A što to vas briga?” Ako se usudim pitati za kumove i tražiti posvjedočenje da mogu kumovati, opet dobijem odgovor: „A tko ste vi da nas provjeravate? Što se miješate u naš izbor?” Kad se mladenci dolaze prijaviti za vjenčanje, ne traže više od mene ništa, osim što moram odgovoriti na njihovo pitanje: „Možemo li postaviti catering ispred crkve? Možemo li dovesti svoje svirače? Svoju cvjećarku? Svoju stilisticu?” Oni su ionako sve prije dogovorili s nekakvom agencijom za organizaciju vjenčanja.
Na susrete s roditeljima prvopričesnika odaziva se tek njih pola, dok se na susrete s roditeljima krizmanika ne odaziva ni jedna trećina; gotovo u pravilu, nemaju vremena za ono što ja predlažem, tražim, na čemu inzistiram, do čega mi je stalo i do čega bi, mislim, trebali držati i današnji vjernici; bilo koju riječ ako progovorim, postajem neljubazan, zahtjevan, cjepidlaka; ako se usudim iznijeti podatke o nepohađanju župne kateheze, onda sam „grubi Bosanac”; ako sam ozbiljan, nisam svjedok Radosne vijesti; ako se našalim, odmah sam neozbiljan, ironičan, ciničan…
Ne šalim se ni najmanje. Stvarno sam došao u krizu identiteta i uistinu više ne znam kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge. I kad kažem da tražim pomoć, onda to najiskrenije govorim. Ja više ne znam biti pastoralac. Odnosno, znam, ali ja takav ne mogu biti. Znam da trebam prihvatiti sve, da se moram pomiriti sa svim, da moram imati razumijevanja za sve, da moram naći opravdanje za sve, da se moram svima dodvoravati i svakoga tapšati po ramenu; svima govoriti kako su divni – i kad nisu, da su dobri – i kad nisu, da su bili na župnoj katehezi – i kad nisu, da je s njihovim papirima sve u redu – i kad nije, da je normalno „naručiti” krštenje i vjenčanje telefonskim putem, iako uvjeren da to tako ne ide, da moram pripustiti sakramentima sve, neovisno o tome kako su se i koliko dugo kandidati i njihovi roditelji spremali za to.
Preuzvišena gospodo biskupi, mnogopoštovani oci provincijali, veleučena gospodo profesori, molim vas, pomozite mi! I usput, budite sretni ako sam samo ja u krizi zbog svega ovoga. U tom slučaju, kriza i ne postoji i možete slobodno zatvoriti oči pred ovim što ja govorim i pišem te se ne trebate truditi tražiti odgovore na moja pitanja. Možda bi i druge kolege govorile o svojoj krizi na isti način, ali se boje da će dobiti odgovor kako su nesposobni. Nadam se da će još netko imati hrabrosti progovoriti o svojoj krizi. Osim, ako smo u fazi da smo neiskreni prema samima sebi i da nam je stalo samo do toga da naši poglavari i župljani o nama lijepo pričaju. A o nama se lijepo priča samo onda kad ništa ni od koga ne tražimo. A ja takav pastoralac ne znam, ne želim i neću biti. Valjda sam zato u krizi. Može li mi netko pomoći?
fra Žarko Relota
(Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 4-5/2012)
Odgovor p. Marka Glogovića
Na otvoreno pismo fra Žarka Relote također je potpuno iskreno i otvoreno (kako on jedino zna), odgovorio naš pater Marko, oduševivši nas (ponovno):
Dragi fra Žarko!
Nebrojeni su mi ljudi proteklih dana preporučili da pročitam „Pismo svećenika u krizi identiteta” koje kola Internetom i povodom je mnogih komentara i daljnjih promišljanja iste teme. Toliko su pismo lajkali, linkali i uz njega lunchali. Dragi fra Žarko, dakle, želi te utješiti i podržati i tvoj fra Marko. Pišem ovaj osvrt kao bijeli fratar crnome, kao polu-Bosanac pravom Bosancu, kao svećenik subratu svećeniku, kao čovjek čovjeku. Kako si zamolio za pomoć „mnogopoštovane oce provincijale” osjećam se i kao takav odgovoriti na tvoj vapaj, jer sam i ja (Gospodin ima čudan smisao za humor) „mnogopoštovani” odnosno „mnogopotkovani” odnosno „mnogo pošto-poto vani”. Dirnulo me tvoje otvoreno pismo, mene kao i tolike druge, a vjerujem da ova tvoja javna i jasna ispovijest progovara također u ime zaista velikog broja svećenika i redovnika, koji ipak nemaju tu mogućnost ili volju dijeliti se sa svijetom svojim bolima i tjeskobama, nadama i jadima. A bol zbog trenutnog stanja je uistinu velika, problemi su stvarni i ozbiljni. Pišeš, brate, o stvarima koje su toliko vidljive i poznate, a opet nevjerojatno pokrivene, da se čini kao da živimo u onoj priči H. C. Andersena u kojoj se svi dive prekrasnom novom vladarevu ruhu, sve dok jedno dijete ne poviče: „Pa car je gol!” Eto, ti si izgleda jedno takvo dijete, koje vidiš očito i očito trpiš, ali očito ne ćeš postići očitovanje krojača, jer golotinja je naših religioznih situacija prebolna i preteška. Pitaš se, može li ti itko pomoći? Oprostit ćeš mlađem subratu (izbjegavam riječ „kolega” jer svoje zvanje, kao i ti, ne želim smatrati poslom) koji 29. lipnja 2012. slavi tek desetu godišnjicu svećeničkog ređenja, ali moram ti odgovoriti „s neba u rebra”: ne, ne može ti pomoći nitko, barem ne nitko s ove zemlje. Nema mnogo hrabrih, jer je mnogo komotnih. Predobro nam je, još nema pravih progona. Ne živi u iluziji, ne ćeš dobiti odgovore. Idi poglavarima, vjerojatno će te poslati psihijatru, koji će utvrditi da si u krizi neostvarenog očinstva i da ti je celibat pomutio mozak. Samostanska će te subraća gledati blijedo, poneki možda s osudom: „Sam si je kriv” ili „Rekao sam da će tako završiti”.
„Ne, nema pomoći ni kad bi ostavio svoje konventualce i prešao benediktincima. Ili baptistima“
Sjetit će se tvojih poznatih medijskih ispada i zaključiti: „Tko visoko leti…” (Jer, naravno, najbolje je ništa ne raditi i nikomu se ne zamjeriti.) Netko će jamačno dobaciti: „Nije izabran za poglavara, pa, jadniče, pati”. Bit će naravno i onih koji će ti mejlati: „Molit ću za tebe”. I ostati na futuru. Kad nam zatvore vrata u samostanu, onda se redovito okrećemo obitelji i znancima. No, rodbini je i tako samo stalo da ne napraviš seksualni skandal, jer onda su i oni na tapeti susjeda, novina i blogova. Malih bogova. Hoće li ti pomoći neka dobra knjiga? Neće. Osobito ne one sa „Sedam afirmativnih koraka kako da postignete pozitivnu vjeru i adekvatnu psiho-fizičku stabilnost”. Ne, nema pomoći ni kad bi ostavio svoje konventualce i prešao benediktincima. Ili baptistima. Ili u Pokret za svjesnost Krišne. Neće ti pomoći ni političko poznanstvo, bogate udovice, dulji odmor na jahti show-biz prijatelja ili promjena titule, odnosno postizanje doktorata. Nas svećenike jedino i isključivo Božja stvarna prisutnost čini ispunjenima i sretnima. Znam iz iskustva da sve to i svi ti ne mogu svećeničkom srcu donijeti trajno olakšanje, jer zapravo je riječ o – bijegu. Ako pobjegneš u grijeh, poroke, karijeru, novac… Možda možeš na kratke staze doživjeti neki novi elan, emancipaciju, ali sve to uskoro pada u vodu.
„Sâm sam prolazio iste krize, koje se vraćaju i vraćat će se dok smo živi. Sâm sam i sada pun pitanja i dvojbi. I ti i ja i naši i njihovi znamo klerikalce koji jedva dišu od depresija, kriza i dubokih kušnji i spoticanja. Usprkos mnogim duhovnim vježbama i svakodnevnim liturgijama. Gdje je pogreška? Tko je kriv?“
I onda se čovjek utopi. Problem „krize identiteta” u biti se nalazi – u tebi, u tvom srcu. Gdje god (s kim god, kako god) da odeš, nosiš sebe. A Isus kaže nedvojbeno: Uzmi svoj križ i slijedi Mene. Hrabro, fra Žarko. Hrabro, mase svećenika i redovnika, hrabro. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer ja sam blaga i ponizna srca. Jaram je moj sladak i breme lako (Mt 11,29-30) Ako te Gospodin stavio u ovu krizu, On zna što radi. Dobro je čovjeku da nosi jaram… Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu. Neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade! Neka pruži obraz onomu koji ga tuče, neka se zasiti porugom… (Tuž 3,27-30) Svjestan si katastrofalnih nevjera vjernika, ali budi ti vjeran. Barem jedan pravednik u Sodomi… Uzalud nama svećenicima svjetovni, savjetodavni dugi i poučni razgovori, pametne tribine i veleučeni dokumenti; kad posrćemo od iznemoglosti i zbunjenosti, jedini nam je odmor u zagrljaju Isusa Krista! Shvaćam te, u potpunosti. Čudim se i zaprepašćujem hladnoći, otuđenosti i površnosti naših katolika. Sâm sam prolazio iste krize, koje se vraćaju i vraćat će se dok smo živi. Sâm sam i sada pun pitanja i dvojbi. I ti i ja i naši i njihovi znamo klerikalce koji jedva dišu od depresija, kriza i dubokih kušnji i spoticanja. Usprkos mnogim duhovnim vježbama i svakodnevnim liturgijama. Gdje je pogreška? Tko je kriv? Sjećaš se kakvi smo bili na početku zvanja?
Koliko gorljivosti, koliko duhovnosti, koliko želje za nasljedovanjem Učitelja i najiskrenijih težnji za služenjem Božjem narodu… Ostavili smo sve, bili smo spremni na sve. Sjeti se onda i riječi Pisma kad Gospodin kaže: Nije učenik nad učiteljem (Lk 6,40) Zajedno sa zavjetima i ređenjem, pristali smo i na odbacivanje, prezir, manjak radosti i emocija, samoću i nerazumijevanje okoline, na napade i borbu sa svim mogućim slabostima i svim nemogućim misijama. To je naše zvanje: biti na križu, s Isusom, s ljudima koji pate i pitaju se potpuno isto: „Kako proći ovu krizu identiteta supruge/supruga, oca/majke, vjernika/vjernice…” Bogu se sviđa jedino poniznost, a ne možemo biti ponizni, ako nismo poniženi. Pročitavši prve rečenice tvoga pisma, odmah mi je pala na pamet ova Božja riječ: Odvest ću je u pustinju i ondje progovoriti njenom srcu… (Hoš 2,16) Pustinja je dobra stvar za tvoju dušu! Odlična za nas posvećene! Rješava nas zabluda, tjera nas da ratujemo, čini nas malenima i prisiljava da …tražimo ono što je gore, gdje Krist sjedi s desne Bogu (Kol 3,1) a ne ovo jadno zemaljsko. Pustinja je blagoslov! Znaš točno gdje si i koliko imaš snage. U pustinji si nomad (samostan je samo-stan) i samo je jedno važno: doći do oaze. U pustinji vrlo brzo prepoznaješ stvarnost od fatamorgane.
„I meni su ovogodišnji krizmanici otišli i ne će se vratiti do vjenčanja. I ja sam zatrpan dopisima, otpisima i financijskim izvještajima“
Uviđaš da si slabašan, bez „vode žive”. Nas, doduše, uče nešto malo drugačije; kažu da moramo biti savršeni, da moramo uvijek dobro izgledati i odgovarati, da moramo sve znati i da smo u biti „svete krave”. E, bolan, nijesmo. Gospodin ima skroz drugu logiku i filozofiju: Pozovite sve siromahe, kljaste, hrome, slijepe… (Lk 14,13) I kad prihvatiš da si sam takav, onda ti je lakše prihvatiti da su i drugi takvi, a Bog nas baš takve ljubi, kakvi jesmo. Znam da ti je sada poziv Spasi sam sebe! Siđi s križa! (Mk 15,30) nekako primamljiv i realan. No Isus baš na križu proživljava tvoju situaciju, pitajući se: Bože moj, zašto si me ostavio? Prilijepi se uz Isusa. Postani ovisan o susretima s Njime. Uđi u šutnju. Nakupi novu snagu pred Hostijom (Žrtvom, latinski). Razmatraj Božju Riječ, satima ako treba. Raširi ruke na podu svoje sobe i vapi cijelu noć: Isuse, smiluj mi se! Jer kad smo slabi duhom, dolazi neprijatelj i vreba kako da nas uništi. Đavao te mrzi, brate. Mrzi tvoju osobu i službu, mrzi tvoj časoslov i tvoje zavjete. Pokazuje ti sve crno, jer je sam i sav crn. Sad si u krizi, slab si. Grlim te najsrdačnije ovim svojim člankom, potpisujem svaki zarez u tvom pismu. I ja, ne želeći, ponekad glumim arhitekta, menadžera, bankara, profesora, policajca, vatrogasca i zubara. Sinoć me, na primjer, zvala neka gospođa i pita koliko kod mene košta jedna seansa ozdravljanja. Jer čula je da vjerujem u molitvu za oslobođenje i ozdravljenje, pa traži pomoć, kao što je tražila pomoć na sasvim krivim mjestima, što svjedoči njezin upit. I meni su ovogodišnji krizmanici otišli i ne će se vratiti do vjenčanja. I ja sam zatrpan dopisima, otpisima i financijskim izvještajima.
(…) Fra Žarko, krizu kroz koju prolaziš, Bog dopušta zbog tvog obraćenja! Ne da bi ti bio strašan grešnik ili slično. (Makar strašni grešnici najviše privlače Gospodina, aleluja!) Nego, i Bog tebe, nakon tvojih logičnih, dobrih, transparentnih pitanja, pita: „A kako je tek Meni? Ti trpiš, a Ja? Moje je srce slomljeno, i nema vas mnogo, koji biste Ga poljubili i utješili…” Brate fratre, ne možeš puno promijeniti. Ne možeš ni sebe promijeniti, a kamoli druge. I da stvoriš super pastoralne metode, i da imaš ne znam kakve mogućnosti i sredstva, i divne suradnike i sjajne priručnike… Božje su metode skroz drukčije! Sveti Ivan Vianney je započeo obnovu župe na koljenima… Tvoj sveti Franjo nije se obazirao na onodobne raskalašene biskupe i bogohulne plemiće, već je molio, trpio i ljubio. A Bog je radio, na svoje načine. Meni je izuzetno drago da si progovorio. Sa svime se slažem. Ali i mi smo krivi, zar ne? Dvadeset minuta svakodnevne mise i 23 sata zatvorene crkve, uz 24 sata otvorene kafiće, jednostavno nije dovoljno, nije u redu. Generalizirajući stanje. Dopusti da ti iz vlastitog iskustva odgovorim kako je mene osobno Gospodin proveo kroz vlastitu krizu identiteta: doveo me u molitvenu zajednicu, dok sam bio student u Poljskoj. Ta karizmatska zajednica „Novi Jeruzalem” u Krakovu, doslovno me digla iz mrtvih. Psalam pjeva: Na rubu groba ti si me uzdigao… Došao sam do ruba: iz dana u dan sam se pitao, gdje je ta silna pavlinska duhovnost o kojoj nam govore? Prijelomni je trenutak bio kad se jedan bogoslov ubio. Pa onda za nekoliko mjeseci, jedan časni brat… I došao sam do zaključka da je jedino habit koji nosim znak i stvarnost te duhovnosti.
„Taj mi je događaj darovao ustrajnost i strpljivost, makar je sve oko mene ostalo isto, ja sam novim očima gledao na stare traume i krize i tjeskobe i strahove i panike i poroke. Jer…“
(…) Nedavno mi je jedan „kolega” savjetovao da župljane s problemima pošaljem „odličnom bioenergetičaru u Sloveniju…” Ne želim takvu duhovnost! No, Bog je vidio i čuo moj krik duše. I poslao mi je ljude koji vjeruju u Boga i vjeruju Bogu! Molili su za mene, ne onako nabrzaka, formalno, već zaista su molili, vapili. Izrekao sam im svoje frustracije i oni me nisu osudili! Nisu osudili ni moj Red ni moju zajednicu, ni Crkvu čiji su članovi! Nisu! Jer su znali da smo svi isti i da smo svi ogavni propaliteti, bez Isusa živoga i stvarnoga. Možemo nositi krasne haljine, ali kakvo nam je srce? I položili su ruke na mene (ajme užasa, civili položili ruke na ramena svetog klerika!) te sam doživio krštenje u Duhu Svetome. Uopće nije bilo fanatizma, niti urlikanja, niti lupanja po glavi, niti pljuvanja u zanosu. Kako neki misle da to izgleda. Jednostavno sam primio silu i postao svjedokom (usp. Dj 1, 8) Isus mi više nije bio puka obaveza i tradicija. Nisu svi problemi automatski nestali, ali ja sam bio novi čovjek i s novim stavom i s novom snagom i s novim srcem i s novim perspektivama. Taj mi je događaj darovao ustrajnost i strpljivost, makar je sve oko mene ostalo isto, ja sam novim očima gledao na stare traume i krize i tjeskobe i strahove i panike i poroke. Jer, DUH SVETI jedini mijenja i jedini obnavlja, ne ti, ne ja. Brate, moli za iskustvo Pedesetnice! Sjeti se Petra i ostalih prije i poslije izljeva Duha. Koja razlika! A iste su ostale prilike: ista okupacija domovine, isti farizeji u Hramu i isti narod tvrde šije. Ne boj se i ne vjeruj klevetama i objedama i lažima koje prate Karizmatsku Obnovu u Duhu Svetom, i Neokatekumenski Put i, uostalom, sve druge pokrete i zajednice danas u Crkvi. Oni su dar i blagoslov baš za ovakve situacije kad smo slomljeni, kad gubimo radost, mir i životne oslonce. Jer naš je Bog ljubomoran Bog: sam želi biti naš jedini oslonac. Pokreti i zajednice su mjesta gdje ti možeš biti ti: ne glumac, ne svetac na silu, ne sveznalica, ne umjetnina. Ti! Izabra Bog malene da postidi velike, i slabe da postidi jake, i lude da postidi mudre… (usp. 1 Kor 1,27) Naši su Redovi i Družbe u počecima bili upravo to: pokreti. Kao danas ovi navedeni i stotine drugih. Bog šalje pokrete da obnovi Redove i Družbe danas. Karizmatsko iskustvo baš može pomoći tvojoj franjevačkoj duhovnosti: ono ju obnavlja iznutra, osvježava, gradi. Gledaj putujuće karizmatike ili katehiste neokatekumene: nisu li slični sv. Franji u svom zanosu, malenosti, skromnosti, jednostavnosti?
„Kad prođe oluja i bura, sve je čišće i jasnije“
Naravno, ima i izuzetaka. Ima i lažnih proroka. Bilo je i papa u prošlosti s vrlo nedoličnim ponašanjem, pa što onda? U svakom žitu kukolja. Pokušaj. Zanimljiva je i činjenica, da se upravo članovi pokreta uistinu, zbilja mole i ljube one koji ih proganjaju, pa i u Crkvi. To nije ona napisana molitva iz neke knjige, na koju odgovaramo „Gospodine, usliši nas” a uopće ju ni ne čujemo ni ne uzimamo k srcu. Oni stvarno mole za svoje biskupe, provincijale i župnike. Čovječe! Žive evanđelje. A kako u evanđeljima čitamo o svakakvim ljudskim glupostima i manama, tako ni mi koji smo u pokretima i zajednicama nismo lišeni istih pogrešaka i slabosti. Pa nismo roboti. Niti smo svi studirali dvadeset i pet godina dogmatsku teologiju. Zato je veliki grijeh, mojim mišljenjem, ostaviti ovčice gladne i žedne znanja i iskustva vjere, te ih tako tjerati u ralje raznih vukova. Brate Žarko, da završim, jer sam već prećero: ne kloni duhom. Ustani i hodi! Pusti ljude, okreni se Gospodinu. Znam da ti je vrlo teško, ponavljam, razumijem te skroz naskroz. Mnogi svećenici se uopće boje izraziti iste dvojbe, pa čekaju do pedesete/šezdesete kad im postane svejedno. Ti si hrabar i ti voliš Isusa, a iz te ljubavi dolazi ljubav prema narodu koji ti je povjeren. Bravo za Isusovu ljubav u tebi! No, narod, u velikoj većini, kao što primjećuješ, nekako nema snage da se pokrene. Premnoge je zaposjeo duh svijeta i ne mogu mrdnut dalje. A i ti i ja znamo recept Nazarećanina: Ovaj se rod izgoni samo postom i molitvom (Mk 9,29) O, da nam se vrate egzorcisti! Moramo jako moliti da ih ponovno dobijemo. Hrabro naprijed, brate! Isus dolazi. Ti živi Njega, a On će ostalo srediti. Ne znam hoćeš li to cijeniti, ali započeo sam s devetero drugih molitelja devetnicu za tebe. Molimo Gospu, Zaručnicu Duha Svetoga, da tebe (i sve u sličnim krizama) podigne i zapečati u svome Srcu. Nemoj odustati od borbe. Nemoj gledati druge. Nemoj se uvući u staklenik razočaranja i gorčine. U ime Isusovo, kažem ti, hrabro naprijed! Kad prođe oluja i bura, sve je čišće i jasnije. Ako ništa drugo, de sjeti se da smo mi Bosanđerosi naviknuti na svakakve udarce i lupetanja, pa eto ipak nam je ostala naša šargija, tepsija, sinija i sečija. Barem ponegdje. Ostani i ti. Jer, trebamo te.
Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8,35-39)
Šaljem ti svećenički blagoslov i podršku.
p. Marko
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
