Strah može biti dobra škola rasta u povjerenju Biblija je puna poziva da se ne bojimo. Tako se doživljaju straha često pribroje i osjećaji krivnje kako smo loši kršćani. Pa ipak strah može biti dobra škola rasta u povjerenju i to u povjerenju prema sâmome sebi, u prapovjerenju, u povjerenju prema drugima, a i u vjeri u Boga.

Foto: Shutterstock

Bojimo se, a kažu da strah nije od Boga. Malovjerni smo, a Isus tako jasno prekorava malovjernog Petra. I što učiniti da iz malovjerja ne ugazimo u malodušje, već da se radujemo istini o sebi kakva god ona bila? Jer, Krist je za sebe rekao da je Istina pa smo prihvaćanjem svake istine o sebi korak bliže Kristu koji daje vjeru i jamstvo vjere. Ne znamo je li srećom ili nesrećom, ali znamo da su se bojali i Isusovi najizravniji sljedbenici. Njihovi strahovi posve su nalik našim svakodnevnim pa su ih ipak uspjeli iskoristiti kao priliku za korak naprijed. Čitajte o vrstama straha, njihovoj štetnosti, ali i iskoristivosti. Počnimo s Božjom riječju.

Isus hoda po vodi

(Mk 6,45-52; Iv 6,15-21)

22 I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. 23 A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sâm.

24 Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. 25 O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. 26 A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!” I od straha kriknuše. 27 Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” 28 Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” 29 A on mu reče: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. 30 Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” 31 Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?” 32 Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. 33 A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!”

Strah je blizak tjesnoći. Mišići se napnu, disanje postane površno, opseg pozornosti se suzi. To je u cjelini neugodan osjećaj koji bismo radije podjarmili ili potisnuli. Biblija je puna poziva da se ne bojimo. Tako se doživljaju straha često pribroje i osjećaji krivnje kako smo loši kršćani.

Pa ipak strah može biti dobra škola rasta u povjerenju i to u povjerenju prema sâmome sebi, u prapovjerenju, u povjerenju prema drugima, a i u vjeri u Boga. Prikazat ćemo ponešto od onoga što može pomoći kako bismo uspješno prošli kroz tu školu.

Strah ima različita lica i pojavljuje se u različitim oblicima i s različitim jačinama. Biblijski tekst iz Matejeva evanđelja (14,22) o Isusu i Petru koji hodaju po vodi prikazuje različite oblike straha i pokazuje puteve kako se s njima može ophoditi.

Strah

Najprije se govori o učenicima koji plove po noći i po protivnome vjetru. Ribarima je to neugodna, ali ne i nepoznata situacija. Po svoj su prilici doživjeli zdravi oblik straha: postojala je realna opasnost koja je zahtijevala poseban oprez. Ova se situacija može ovladati kompetencijom, međusobnom podrškom i posebnom pozornošću. To je zdrava uloga straha: upozoriti na realnu opasnost i potaknuti na posebnu pozornost.

Prepadnutost

U ovoj situaciji oni odjednom vide kako im se po vodi približava neki lik. To je bilo nešto nepoznato i stoga zastrašujuće. Njihova najbolja kategorija shvaćanja glasila je: utvara. Strah se u iskustvu prepadnutosti pokazao kao jaka emocija s dodatnim vidom iznenadnoga. Kriknuli su. Isusova je reakcija pouka kako se ophoditi prema ovom strahu: obraća im se, ulazi s njima u komunikaciju, nepoznato im približava i vraća ih u zbilju. On nije utvara: on je on sâm!

Užitak u strahu

Petrovu se želju da i on hoda po vodi, ukoliko malo nategnemo interpretaciju teksta, može shvatiti kao neku vrstu užitka u strahu: radost ovladavanja situacijom koja ulijeva strah ili čak kao traženje injekcije adrenalina. To je primjerice moguće opaziti kod djece koja se tako dugo penju na visoki tobogan s pratnjom sve dok to ne uspiju sâmi. Možemo misliti i na planinare ili na bungy-skakače. Isus se upušta u izazov i kaže: Dođi! On zna da Petar s tim iskustvom može rasti.

Egzistencijalni strah

U trenutku kada Petar počne tonuti, doživljava još jedno iskustvo straha: životno ugrožavajuće, egzistencijalno iskustvo. Noć je, on je nasred jezera, iza sebe već ima cijeli niz jakih emocija i propada – a nije sigurno da su ribari u ono vrijeme znali plivati. On ne kriči niti jednostavno traži pomoć: „SOS! Upomoć! Propadam!” On kriči Isusu i naziva ga „Gospodine”. U ovoj nuždi, Petar spontano izriče svoju vjeru. U egzistencijalnom strahu ostaju najčešće dvije mogućnosti: očaj, predaja i propast ili iz dubine bića kriknuti Bogu u vjeri da ga ima. Tekst nam kaže da je Isus odmah ispružio ruku i uhvatio ga.

Strahopoštovanje

Konačno, učenici su iskusili i poseban oblik straha: pali su na koljena pred Isusom i priznali: „Uistinu, ti si sin Božji!” Tako su učenici od iskustva opravdanoga straha preko duboke prestrašenosti pred nepoznatim duhom došli do udivljenja pred Isusovim božanskim sinovstvom. To je autentični put kroz strah do duboke spoznaje Boga i pojačanoga povjerenja u Boga.

Strah i identitet

Petar na ovome putu ide još korak dalje pri čemu on ne samo da bolje upoznaje Boga, nego raste i u samospoznaji. Postoje korijeni straha koji su životnom pričom zakopani duboko u čovjeku, a koji ožive kroz situacije koje pokrene strah. Isus Petra suočava s njegovim osobnim korijenima straha tako da mu postavlja pitanje: „Zašto si posumnjao?” Ovo se ne mora shvatiti kao prigovor, nego može važiti kao otvoreno pitanje upućeno svakome: „Gdje leže korijeni tvoje sumnje? Što se u tebi događa kada dođeš u dodir s pokretačima straha?” Tko se upusti na ovaj nutarnji put, može o sebi iskusiti važne stvari. Pri tome se pokazuje razlika ako se ovim pitanjima izlažem sâm ili to činim pred Božjim očima i u njegovoj prisutnosti.

U načinu kako Isus Petru postavlja pitanje, već mu daje i uputu za odgovor: „Malovjerni!” U grčkome je riječ o imenici. Iz drugih je biblijskih mjesta poznato kako je način ophođenja ili ime koje Isus nekom daje uvijek i program i identitet. Na primjer, kada ženu uhvaćenu u preljubu naziva „ženo!” (Iv 8,11). Svojim pogledom ponovno uspostavlja njezino dostojanstvo žene. Šimun, kojemu je Isus već dao novo ime Petar, stijena, ovdje dobiva još jedno ime koje također kaže nešto o njegovoj osobnosti: „Ti si malovjeran!”

Ja u ovom imenu ne čujem prigovor, nego tvrdnju punu ponosa: „To je tvoj identitet, ti si vjernik koji je već dosta shvatio. No, ja poznajem granice tvoje vjere, a ti bi ih također trebao upoznati”. Možda se ovdje krije i upozorenje: „Ne pravi se većim nego jesi! Nemoj biti prezahtjevan prema sebi!” U ovom govoru naslućujem i svojevrsnu nježnost: „Ti, mali vjerniče!”

Možda je ovo najljepša pouka koju možemo naučiti kroz strah: otkriti naš istinski identitet u Božjim očima: priznati smo u svojoj vjeri sa svim borbama i sumnjama; i ljubljeni u našoj konačnosti i granicama. Radost je znati da smo u njegovim očima mali vjernici.

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.

Autorica: Hannah Schulz, s njemačkoga preveo: Ante Vučković

Za Book.hr priredila M. V., I. A.