Kako ispovijed izgleda svećeniku: „Sjećam li se vaših grijeha? Ne!” „Vrlo rijetko se sjećam grijeha iz ispovjedaonice. Možda će vam se činiti neobičnim ako kažem da grijesi nisu nešto zadivljujuće. Nisu poput nezaboravnih zalazaka sunca ili intrigantnih filmova ... oni su više poput otpada…”

Foto: Shutterstock

Jednom sam se po povratku iz zračne luke vozio autobusom s nekoliko starijih osoba. Primijetili su da sam svećenik i počeli mi postavljati pitanja:

„Obavljate li sve svećeničke poslove?”

„Da.”

„I ispovijed?”

„Da, stalno.”

Jedna je starija gospođa na to uzdahnula: „Mislim da bi mi to bilo najgore. To je tako depresivno, slušati tuđe grijehe.”

Odgovorio sam joj da je upravo suprotno. Mislim da ne postoji bolje mjesto na kojem možeš biti: u ispovjedaonici s nekim tko se vraća Bogu. Depresivno bi bilo kad bih morao gledati nekoga kako odlazi od Boga. Ja mogu biti s njima kad mu se vraćaju. Ispovjedaonica je mjesto na kojem ljudi dopuste Božjoj ljubavi da pobijedi. Ispovijed je nešto najponiznije, najuzvišenije i najinspirativnije na svijetu.

Što vidim za vrijeme ispovijedi?

Rekao bih da su to tri stvari. Prvo, vidim Božju milost na djelu. Redovito se nalazim licem u lice s nevjerojatnom snagom Božje ljubavi koja preobražava živote. Vidim Božju ljubav izbliza i to me podsjeća na to koliko je Bog dobar. Mnogi ne vide kako Kristova žrtva na križu neprekidno zahvaća u živote ljudi: Isus tješi one koji žale zbog svojih grijeha i daje snagu onima koji se žele odreći života ili Boga da od toga odustanu.

Kao svećenik svjedočim tim događajima svakodnevno.

Vidim sveca u nastajanju

Druga stvar koju vidim je osoba koja još uvijek pokušava – svetac u nastajanju. Nije mi bitno ako se netko ispovijeda tri puta tjedno – ako traži sakrament pomirenja, znači da pokušava. Odlazak na ispovijed znak je da osoba nije odustala od Isusa.

Ovo je jedan od razloga zašto je ponos tako smrtonosan. Razgovarao sam s ljudima koji su mi rekli da ne žele odlaziti na ispovijed svojem svećeniku jer ih on jako poštuje i misli da su dobre osobe. Njima poručujem dvije stvari.

Neće biti razočaran! Ono što će vaš svećenik vidjeti je osoba koja pokušava! Pokušajte pronaći sveca kojemu nije bilo potrebno Božje milosrđe!

Pa što ako će svećenik biti razočaran? Ispovjedaonica je mjesto na kojem ne možemo zadiviti. Ondje, naprotiv, naša želja da nekoga zadivimo – umire.

Sjećam li se vaših grijeha? Ne!

Vrlo rijetko se sjećam grijeha iz ispovjedaonice. Možda će vam se činiti neobičnim ako kažem da grijesi nisu nešto zadivljujuće. Nisu poput nezaboravnih zalazaka sunca ili intrigantnih filmova … oni su više poput otpada.

A ako su grijesi poput otpada, onda je svećenik poput Božjeg sakupljača otpada. Ako pitate komunalnog radnika koja je najodvratnija stvar koju je vidio, on bi se toga možda mogao sjetiti. No činjenica je da vam kad skupljate smeće, nije bitno o kakvom je smeću riječ.

Iskreno, nakon što shvatite da se u sakramentu pomirenja manje radi o grijehu, a više o Kristovoj smrti i uskrsnuću, grijesi gube svu snagu i Isusova pobjeda zauzima središnje mjesto.

U ispovijedi susrećemo Božju ljubav koja mijenja naš život. Susrećemo Isusa koji nas podsjeća: „Vrijedi umrijeti za vas, čak i ako ste grešni”.

Svaki put kad netko dođe na ispovijed, vidim osobu koju Bog jako voli i koja govori Bogu da i ona njega voli. To je to, to je sve.

U ispovijedi vidim vlastite slabosti

Treća stvar koju svećenik vidi za vrijeme ispovijedi jest njegova vlastita duša. To je zastrašujuće mjesto za svećenika. Ne mogu vam reći koliko sam ponizan kad netko pristupi Isusovoj milosti upravo kroz mene. Uvijek mi je nevjerojatna spoznaja da su u svom životu prepoznali grijehe koje ja dotad u svom nisam.

Ali zašto je ispovijed zastrašujuće mjesto za svećenika? Zato što mi Isus vjeruje da ću biti živi znak Njegova milosrđa.

Nadbiskup Fulton Sheen jednom je rekao da iz naših prstiju na njihove glave kaplje sama Krv Kristova ispirući grijehe pokajnika.

Žrtvujem se za vas

Nakon što poslušam ispovijedi, preuzimam drugu odgovornost.

Jednog dana, dok sam još bio na fakultetu, otišao sam na ispovijed. Bilo je prošlo dugo vremena nakon moje posljednje ispovijedi i nakupilo mi se je puno grijeha. Kad sam sve rekao, svećenik mi je za pokoru dao jednu „Zdravomariju”.

„Oče? Jeste li čuli sve što sam rekao?”

„Jesam.”

„Zar ne mislite da bih trebao dobiti veću pokoru?”

Na trenutak je zastao a onda mi je s velikom ljubavlju rekao: „Ne. Ta mala pokora je sve što tražim od tebe.” A zatim je, nakon što je časak oklijevao, nastavio: „Ali trebaš znati… ja ću postiti za tebe sljedećih 30 dana.”

Bio sam zapanjen. Nisam znao što da radim. Rekao mi je da Katekizam uči da svećenik mora činiti pokoru za sve one koji dolaze k njemu na ispovijed.

Zato ispovijed otkriva svećenikovu dušu; otkriva njegovu spremnost da žrtvuje svoj život. On vidi naše grijehe kao teret koji treba preuzeti (s Isusom!) i ponuditi ga Ocu, dok nam posreduje Božju milost.

Zapamtite, ispovjedaonica je uvijek mjesto pobjede. Bez obzira jeste li prvi put priznali određeni grijeh, ili ste to učinili već 12 001 put. Svaka ispovijed je Isusova pobjeda. A ja, svećenik, moram biti ondje. Ja sjedim i gledam kako se Isusu vraćaju njegova djeca.

Autor: o. Mike Schmitz (Life Teen)

Prevela: Vedrana Prka