Foto: Shutterstock
Govorili ste ranije da su naši grijesi oprošteni još na križu. Zbog čega se onda ispovijedamo?
Najjednostavnije govoreći, da bismo primili ponuđeno nam oproštenje. Liječnik može imati potrebno znanje, vještine i volju da nas izliječi, ali ako iziđemo iz njegove ordinacije, on to neće moći učiniti. Moramo prići i otkriti mu gdje smo ranjeni ili bolesni. Potrebni smo ispovijedi, ali ne da smirimo Boga, već da bismo doživjeli ozdravljenje naše duše, koja se je razboljela grijehom. Priznajemo konkretne grijehe. Ne govorimo općenito: „Osjećam se grešnim…“, već navodimo pojedinačne grijehe, imenujući ih da bismo liječniku pokazivali rane, da bi jedna za drugom bila izliječena.
Ispovijed – trenutak razotkrivanja rana, može biti, i nerijetko jest neobično teška. Ali je nužna za iskustvo ozdravljenja. Mnogo puta smo iskušavani da stidljivo prikrijemo svoju ranjenost i modrice. Jer one su bolne i postiđuju nas. Ponekad bismo htjeli skrenuti pozornost podmećući neku sporednu temu, opravdavati se ili čak uvećavati svoje grijehe. Da, da. Pretjerano napuhivanje grijeha, isto kao i umanjivanje, zapravo je maskiranje onoga što nas zapravo boli i muči. Skrivamo se… pred liječnikom.
Ulomak iz knjige časne sestre Bogne Młynarz „Bog traži čovjeka – O utjelovljenju, duši i Božjoj ljubavi prema nama“. Knjiga izlazi uskoro!
