Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. Riječ Gospodnja.
(Iv 12, 20-33)
Foto: Shutterstock
Isus je privlačio ljude. Oko njega je uvijek bilo mnoštvo. Bilo je to zbog njegovih riječi, jer nitko nije tako govorio kao ovaj čovjek, ali jednako tako i zbog njegovih djela. Čovjek je u svojoj silnoj potrebi za spasenjem, za ozdravljenjem, za ljubavlju, nalazio u Isusu rješenje svojih problema, nalazio život. Ljudi su uz Isusa doživljavali svoje proljeće, sreću, radost, ozdravljenje duše i tijela. Zato su ga svi tražili i salijetali ga te nije imao vremena ni da se odmori. Privukao je ljude svojom dobrotom i nesebičnom ljubavlju.
Međutim, Isus će najsnažnije privlačiti ljude svojim križem.
Život se zadobiva razdajući ga i gubeći
Sam je tako rekao: „A ja,kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!” (Iv 12,32) Križ je najočitiji znak Kristove potpune ljubavi. Po križu je progovorilo njegovo srce. Križ nam i danas ostaje znak po kojem Isus želi sve privući k sebi.
Govor križa je drukčiji od našega govora, od naših misli i ideja. On govori logikom pšeničnog zrna koje mora umrijeti u zemlji da bi iz njega niknula klica bogata života iz koje je moguć obilni rod. O tome Isus neprestano govori u evanđelju. Život se zadobiva razdajući ga i gubeći. Tek tako ima priliku za rascvjetali završetak. Isus umire na križu, a potom je uzdignut sa zemlje. Pošto je ljudima darovao svoje sile, svoje vrijeme, svu svoju ljubav, smrću na križu želi tu ljubav učiniti plodnom za sva vremena. Ona postaje neiscrpnim izvorom ne samo nadahnuća za smrt iz ljubavi nego je i izvor stvarnog, milosnog Božjeg života što ga živi Isus sada po svojem uskrsnuću dariva svima nama.
Što nas uči Isus uzdignut i prikovan na križ
Ondašnji Grci su htjeli vidjeti Isusa. I mi ga danas živo želimo vidjeti, osjetiti, doživjeti susret s njim, susret koji će se utisnuti duboko u naše srce i dušu. Želimo mu biti blizu poput njegovih učenika i radovati se njegovoj prisutnosti. Kada je molba Grka došla do Isusa, on im se odmah otkrio i upravio im spomenute duboke riječi, pune evanđeoske životne mudrosti. Tako se i nama dariva. Očima vjere smijemo čuti i vidjeti Isusa u njegovoj sakramentalnoj prisutnosti. To je dar unutarnjeg osjećaja blizine koji hrani vjeru, koji razveseljuje srce.
Pozvani smo na život s njime po njegovoj logici sebedarja. Sebičnošću ne služimo životu. No, nažalost, ona, snagom zaraze grijeha, od istočnoga pa preko cijele povijesti palog čovječanstva, još uvijek djeluje u nama. Po logici takvog života nismo sposobni služiti ni sebi ni drugima. Dok smo puni sebičnoga straha i zabrinutosti za sebe, nismo sposobni biti u službi radosti i mira. Zatvoreni smo u svoje interese, bojimo se nešto izgubiti, računamo i kombiniramo samo da ne bismo nešto otkinuli od svoga novca, od svog odmora, od svojih mogućnosti. U sve ljudske odnose stavili smo svoje proračune. Kao da nema više ljubavi koja se razdaje bez straha, ljubavi koja čovjeka čini sposobnim da čini dobro bez očekivanja da mu se uzvrati, da mu se usluga naplati.
Isus je činio dobro. Ljudi su išli za njim i tiskali se oko njega jer je bio pun ljubavi. Ipak, najviše će ih privući k sebi upravo onda kada više neće moći, prikovan na križ, učiniti ni jednog pomaka. Nije li to poruka ohrabrenja za sve koji misle da više nikome nisu korisni jer su slabi, nemoćni, stari, bolesni? I u takvoj ljudskoj prikovanosti moguće je ljubiti, moguće je služiti životu. Neka nas Isus, prikovan na križ i uzdignut sa zemlje, tome nauči.
Autor: fra Zvjezdan Linić (1941. – 2013.)
Iz knjige fra Zvjezdana Linića Neka mi bude po Riječi Tvojoj. Izdavač: Teovizija
