Foto: Shutterstock
Možete reći: „Volio bih biti koncertni pijanist, želim odlično govoriti njemački, želim postati odličan igrač golfa”, i ja vam vjerujem da to i mislite i želite, a povjerovat ću da je tako tek kad vidim kako vježbate svirati na glasoviru po nekoliko sati na dan. Ozbiljno ću vam vjerovati tek kad vidim da na tome teško radite, dan za danom svirate glasovir ili učite njemačku gramatiku ili se trudite savladati tečaj igranja golfa.
Teško ćemo sresti kršćanina, ne samo redovnika, koji neće reći da želi doći bliže Bogu, dopustiti mu da ga On posjeduje, da želi izgraditi dublji molitveni život. Međutim ja mu nisam spreman vjerovati, barem ne tako dugo dok ne vidim njegovo neumorno nastojanje, dan za danom, da ostvari prostor i vrijeme kako bi mogao radili ono što je prihvatio kao središnju točku svoga života. Sama želja nije dovoljna, nije ništa više doli dobra namjera. Svaki alkoholičar želi postati bolji, pun je dobrih namjera, čak i visokih ideala, ali zahtijeva se mnogo više.
Učiti moliti, učiti kako da se otvorimo Bogu je poput svakog drugog učenja. Treba vježbati, a za to treba odvojiti svoje vrijeme. Ne postoji prihvaćanje nikakvih poznatih vrednota koje se mogu primiti samo tako da ih želimo.
Mi ne razmišljamo o silnim satima koje dnevno provodimo u učenju, pa čak ni o godinama, da bismo postigli neki određeni stupanj obrazovanja, položili ispit, da bismo primili neku svjedodžbu. Sve to prihvaćamo kao najnormalniju stvar, svjesni da nam za to treba uložiti i energiju i vrijeme. No na neki način izgleda kao da mislimo da je molitva izuzetak, no, vjeruj mi, nije. Svatko tko želi nešto postići, mora u nekom određenom vremenu odvojiti sate i sate, pa čak i ako je izuzetno sposoban ili ako je genijalac. (…)
Iz knjige „Pustinjak” autora Davida Torkingtona. Izdavač: Teovizija
