P. MARKO GLOGOVIĆ Što bi se dogodilo kad bismo Isusa poznavali ovakvoga „Zašto su nam crkve zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman, homoseksualac, mladić uništen speedom na techno-partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj? Boje li se ili stide naše »uzvišenosti« i »superiornosti« ili našeg »znanja svih životnih odgovora«, ili naših ceremonija i ukočenosti, ili možda uniformiranosti i moraliziranja…?”

Zašto Isus nije više privlačan?

Jedino zbog čega još patim u sebi je pitanje koje bi, smatram, svakog zrelog i odgovornog kršćanina moralo češće mučiti i tražiti odgovor. Ovo pitanje je ujedno dopušteno živciranje koje nas nadahnjuje i pokreće. Evo što me pili iznutra, ovo pitanje: zašto Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj, jedini i jedinstveni u svemu, »najljepši od Adamovih sinova«, utjelovljeni Bogočovjek, sin Boga živoga danas više nije tako privlačan ogromnomu broju ljudi pa i ljudi – vjernika? To mi je jedno strašno pitanje. To pitanje mi je prava drama i svakodnevni test, plan, putokaz, rat, suza, vatra u kostima. Zašto Isus nije više privlačan??? Naravno, jest nekima, jest ponegdje više ili manje, jest uglavnom deklarativno i jest tradicionalno i mentalno. Ne znam, razumiješ li ovu muku, mene svećenika i redovnika? Teško mi je to nekako i izraziti, ali susrećem se s tim pitanjem baš svakoga dana, osobito pri duhovnim obnovama i posjetima župama i skupinama, kako obiteljima, tako i samostanima. Izjeda me ova stvar. Razmišljajući o tome, teško dišem. Ne shvaćam: u čemu smo, gdje, kada ili zašto (ako jesmo) izgubili ona posebna, nevjerojatna, božanskoga, a tako ljudskoga Isusa oko kojega su se okupljali jadni i grešni, slabi i odbačeni? Isusa, koji je samo jednim pogledom ili riječju pozivao učenike i vraćao smisao života uništenima u životu? Isusa, koji je bio neopisivo više od puka pučkoga čudotvorca, revolucionara ili mudraca? Isusa, koji je oduševljavao, veselio, govorio i liječio po cijele dane, spašavao prostitutke, odupirao se »kvascu farizejskom«, bičevao trgovce u hramu, grlio dječicu i gostovao kod omraženih i opasnih ljudi, »neprijatelja naroda«? Gdje je onaj beskompromisni, žestoki, radikalni Isus, ali upravo u ljubavi, brizi, pažnji najviše beskompromisan, žestok i radikalan, autentičan, životvoran, svet, jedan od nas, jedini s nama, neizrecivi Bog i tako čovječan Čovjek? Grozno mi je žao što uglavnom ne poznajemo takvoga Isusa Krista. Da ga takvoga poznajemo, bi li naše crkve bile sve više prazne, krizmanici sve nestrpljiviji da se svečano oproste od Crkve, obitelji svezane duhovima kocke, nasilja, psovke, bludnosti, alkohola, netrpeljivosti i hladnoće…

Nedostaje mi onaj Isus iz evanđeljâ, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude

Razumijem da nas dijeli dvije tisuće godina povijesti, turbulencija, da nam je itekako potrebna i teologija, i mistika, i Kanonsko pravo, i dokumentacija, i crkveni muzeji, i koncerti Rekvijema, i da je lijepo imati velebne katedrale i procesije, ali imam neki osjećaj i potrebu izreći taj osjećaj, da mi nedostaje onaj Isus iz evanđeljâ, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude. Kada gledam današnjega papu, na koljenima u ispovjedaonici, vidim toga Isusa, i vidim da vjernicima i ljudima općenito nedostaje takav Isus. Nije to neki sukob institucije i karizme, već samo smatram da se toliko toga nataložilo i zaprašilo nad onim našim, dobrim i dragim Isusom, da ga ljudi zapravo više i ne prepoznaju pa ga dosljedno tomu i ne traže i, ono najžalosnije, i ne trebaju. Sigurno da je ovo vrlo složena tema. Svatko će je razmatrati iz svojega kuta gledanja, ali vidim i jednu nedvojbenu stvarnost; nekako se ipak glad za takvim Isusom povećava, usporedno s invazijom prljavštine i idola, zatrovane hrane svijeta i nestajanjem smislena života, »oslobođena« i samog spomena Boga i vrijednosti kakve nam nude Biblija, Predaja i Crkva. Također, mislim da će kršćanstvo posljednjih vreménâ sličiti u mnogočemu kršćanstvu prvih kršćanskih vremena. Danas svijetu više ništa ne progovaraju učene i autoritativne riječi, teško ćemo djelovati na mase koje nestaju, nebitni su moja odjeća i titula, a mediji odrađuju u brzome tempu politiku buđenja agresivnosti prema kleru i svakoj drugoj prisutnosti crkvenoga u društvu. Mentalitet kontracepcije, abortusa, eutanazije, pornografije i svakoga drugoga bunta, lažne slobode i božanstva tijela, uspjeha i bogatstva, tako je silan i u rastu, da nas jedino povratak onomu izvornomu Isusu može spasiti i izliječiti.

Isus kakvoga nisam poznavao

Po treći put čitam sjajnu knjigu autora Philipa Yanceyja: »Isus kakvoga nisam poznavao«. Bez obzira što je riječ o protestantskome piscu (molit ćemo za njegovu dušu kad dođe u čistilište) ova je knjiga jedna od najboljih knjiga koje sam ikada pročitao. Zaista otvara oči. I ovaj je autor imao istu muku pitajući se kako to da je tako teško danas čovjeku približiti Isusa koji je u svoje vrijeme tako lako dopirao do čovjeka? Zašto je kršćanstvo postalo nekakav elitizam, ekskluzivizam, klub uglađenih i finih, ispravnih i nepogrešivih? Yancey se pita zašto su nam crkve zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman, homoseksualac, mladić uništen speedom na techno-partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj? Boje li se ili stide naše »uzvišenosti« i »superiornosti« ili našeg »znanja svih životnih odgovora«, ili naših ceremonija i ukočenosti, ili možda uniformiranosti i moraliziranja…? Kaže da je prva Crkva sasvim drukčije izgledala. Zato je bila privlačna, prvenstveno privlačna grešnicima, a odbojna farizejima i mudracima svih vrstâ. Ako pročitaš ovu knjigu, šokirat će te mnoge spoznaje koje su nam bile nepoznate ili nevažne. Ta je knjiga pravo otkriće i pokazuje Gospodina kao onoga kojega je neprocjenjivo vrijedno slijediti, za njega trpjeti i s njime živjeti. On je onaj koji nije samo lijepa etiketa uz naše ime i prezime; diploma ili potvrdnica da smo kršteni. ’Ajme, ʼajme, kako je naš Isus divan, neopisiv, silan! I tako je jednostavan; jednostavno je Ljubav. Kada smo gledali na Veliki četvrtak 2013. papu Franju koji pere i ljubi noge oboljelima od side i onim beskućnicima, mogli smo također pročitati ovu poruku Duha Svetoga nama – Crkvi – kršćanima: vratite se korijenima. Amen.

Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju Krista žive, izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije?

Neću se zamarati i živcirati onime nad čim nemam i ne želim imati uvida, utjecaja ili vlasti, gledat ću gdje se i kako mogu obratiti i radit ću svoj posao, ali ne kao posao, već kao poziv i poslanje. Naime, nama se svećenicima upravo to najviše zamjera, da »radimo posao«. Odradimo kaj imamo i gotovi smo. Naplatimo, riješimo, popapamo i siesta. Zanimljivo, naša redovnička zajednica nikada nije imala više kandidata nego danas! Baš u vrijeme općega pada sustava, seksoholizma i svake druge vrste obožavanja od-božavanja. »Gdje se razlio grijeh tu još više obiluje milost«, kaže Pavao. I baš ta naša dobra mlađarija traži nešto izvan grijeha, nešto od Milosti. Njihov je česti problem to što su u svijetu vidjeli nekako više elana i energije utrošene u stjecanje bezboštva, nego što u krugu vjernika vide strasti i gorljivosti za spašavanje duša. Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju Krista žive, izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije? Iako je to samo maska, ipak ostavlja velik dojam pogotovo na mlade i naivne, na djecu i djetinjaste starce. Evo, npr., kad čovjek gleda ove neke zvijezde showbizza, pucaju od zdravlja i ljepote, stalno su po tulumima, opraštaju im se avanturice s drogicom, često mijenjaju partnere, a uvijek tako veseli i dragi, a dođeš u crkvu i pitaš se čiji je ovo sprovod, ljudi nekako pokisli i natmureni, nestrpljivo čekaju da velečasni odčita svoje čitabe jer žure na kavu. To nisam ja rekao, to mi govore neki naši mladi kandidati za samostan, naglašavam. Jasno, odmah sam ih, kako priliči poglavaru, pismenim putem s urudžbenim brojem i datumom, oštro ukorio i kaznio. Tjedan dana bez »Zore dubrovačke«.

Bog zna kakav je tko kada skine šminku

Sve na stranu, ali ponekad je stvarno tako, vjernici malaksali i tromi (prvi ja), a ovi u svijetu pucaju od životne snage. I tu i tamo se i prekriže. Međutim, samo Bog zna kakav je tko kada skine šminku (ili habit) i kad ostane sâm/a unutar četrnaest zidova u svojoj vili (ili četiri zida u svojoj garsonijeri ili šest zidova u župnome dvoru). Ne sudimo, da ne budemo suđeni. Radije se pitajmo, vide li drugi Isusa u nama? (…)

Ulomak iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten – prema istinitim događajima”, autora patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Knjigu do 9. travnja možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna!