Foto: Shutterstock
Pozvani smo zajedno vrednovati sadašnji, milosni i spasonosni trenutak, koji nam je Božja providnost dodijelila. U trećem smo tisućljeću kršćanstva. Kojeg li dara Božjega, izvanredne milosti, živjeti u ovo milosno vrijeme. Istina, svako je vrijeme na svoj način i milosno i spasonosno. Svakom je pojedincu darovano da učini za sebe nešto vrijedno i korisno, kao i za svoju braću i sestre.
Mnogi se žale da je ovo vrijeme više krizno nego li sjajno. Imaju pravo! Ozbiljna kriza potresa danas sva životna područja. Kriza nije isto što i propast. Kriza je samo poziv da se preispitamo. Da se zamislimo nad svojim životom i da se odlučimo poći drugim, sigurnijim, pravim putem. Svi se slažemo u ovom: čovjek nikad nije bio nesigurniji i tjeskobniji, zabrinutiji i nezadovoljniji, grešniji i bolesniji; nikad nije bio u većoj nevolji i muci nego što je danas. Svatko je manje-više iskusio to, da mu grijeh ne može donijeti sreću. Da se, zapravo, grijehom sreća nikada i nije mogla kupiti.
Duhovna glad
Mnogi danas gladuju u duhovnom pogledu. Istina, svega imaju. Ali unatoč tomu, gladuju. Sve posjeduju, a ipak se tuže i jadikuju nad ovim životom. Traže nešto više za čim njihovo srce čezne: mir i istinsku radost, duhovno zadovoljstvo i životnu sreću. Raduje nas činjenica da do nas dopiru glasovi, kako mladi, svjesni svoje praznine, osjećaju veliku potrebu za neprolaznim, nadnaravnim, vječnim. Dakle, za trajnim vrednotama. Zvuči jednostavno i obično, ali je istinito, da je čovjeku za život potrebno više od kruha i kolača, vozila, radnoga mjesta (službe), dobre zarade. Čovjek ima besmrtnu dušu. I duša je ta koja osjeća osamljenost i prazninu, dosadu, napuštenost i tjeskobu.
Jedino je Isus Krist osoba, kojoj čovjek može darovati svoje povjerenje, svoj život. On može utažiti našu glad i žeđu za istinom, za životom. Onim pravim, istinskim. Unatoč svemu što nas okružuje, svim nedaćama i nevoljama, naslućujemo da mora doći nešto novo, čudesno lijepo, prepuno svjetla, nepomućene radosti, istinske slobode i mira. Život koji posjedujemo, živimo, uživamo, čudesni je dar Božji. Čudesno je to biće zvano čovjek. On je taj dragocjeni biser, velika i neprocjenjiva vrijednost, kruna svega što je stvoreno na ovoj zemlji. Svaki čovjek posjeduje razum i slobodnu volju, svijest i savjest, besmrtnu dušu i posvetnu milost. To su uzvišeni darovi po kojima smo slika Božja.
Nitko od nas nije slučajno tu. Od vječnosti smo u promislu Božjem. Vječnom smo ljubavlju ljubljeni. Vječni i dobri Bog, koji nas je u život pozvao, ima s nama veliki plan. Pitanje je samo: Jesam li otkrio plan koji Bog ima sa mnom? Jesmo li u stanju povjerovati da Bog može raditi čudesne stvari u svakom srcu koje mu se posve otvori i neopozivo daruje? Psalmist pjeva: „Što je čovjek da ga se spominješ. Ti ga učini malo manjim od anđela, slavom i čašću njega okruni!“ (Ps 8).
Čini se da je potrebno čitav život učiti kako je naš život sastavljen od radosnih trenutaka pobjede i bolnih trenutaka poraza. Od svjetla i sjena. I da se u njemu stalno miješaju ljubav i mržnja, radost i žalost, sreća i nesreća. Napasti i strasti, slabosti i različite nevolje, tjeskobe i bolesti, praznina i dosada potresaju lađicom našega života. Grijeh je najstrašnija oluja koja može zahvatiti slabašnu lađicu života. Malo tko u svom životu ne iskusi teške dane, tmurne i duge noći. Poneki su nam životni trenuci tako gorki da ih odmah prepuštamo zaboravu. Neki trenuci su nam tako dragi i usrećujući da bismo poželjeli da potraju vječno.
U ovoj suznoj dolini svima nama u prvom planu stoji borba i traženje, usavršavanje i popravljanje nedostataka naše naravi i uzdizanje svega toga u biće višeg reda, u osobu kojoj je Krist životni ideal i sreća, kako reče jedna blažena duša. Zato je nasušna potreba da što bolje sebe upoznamo, kako bismo se što bolje snašli u svakoj životnoj situaciji.
Prije nego što nas je pustio u životnu borbu, osigurao nas je duhovnim oružjem
Iako naš životni put vodi često preko nemirnih i uzburkanih voda, neka nas tješi vjera da nad tim uzburkanim i nemirnim vodama bdije dobri nebeski Otac, koji nas neizmjerno voli, koji nam je darovao život i povjerio nam dušu da postignemo vječno blaženstvo. On će nam dati i ono potrebno svjetlo i snagu da sve izdržimo i k njemu stignemo. Ne bi nas sigurno pustio u ovu životnu borbu da nas nije prije osigurao onim potrebnim duhovnim oružjem, bez kojega se ne može u duhovnom životu: darovima Duha Svetoga, sakramentalnim milostima, svetom misom, molitvom…
Iznad svega je potrebno imati potpuno povjerenje u Boga koji je sama Ljubav, Milosrđe i Dobrota. Nikada se nije dobro prepuštati onim tamnim i tmurnim bezdanima: očaju i nepovjerenju, klonulosti i žalosti.
Naš spas je u ovome…
Trebalo bi se uporno učiti izmjenjivati tamu sa svjetlom, tugu s radošću. Potrebno je sebe u tom vježbati da uvijek znamo preplivati vode nestalnosti i prolaznosti, gorčine i tuge. Potrebno je znati se često povući u osamu i odvraćati svoje oči od svega što je zemaljsko i prolazno.
Ako je ikad bila potrebnija osama, sabranost, tihi kutak, to je baš danas. To traži naša duša i tijelo. Povlačenje u osamu, svoju malu pustinju, razgovor s Bogom u molitvi, sjedinjenje s Bogom – uvijek nam otkriva veliku istinu: lakše upoznajemo iz kakvih pobuda proistječu naši pojedini čini, jesu li nam riječi uvijek iskrene, namjere čiste i dobre, koliko smo odgovorni pred Bogom… Lakše se tada čuje glas savjesti i osjećaju se lakše poticaji Božje milosti. Onda nas stvarno ništa na ovom svijetu neće moći odvratiti od ljubavi prema najdražoj osobi – Isusu i pravom izvoru milosnoga života.
Sadašnji trenutak nam je darovan kako bismo njime postigli vječnost!
Svi smo manje-više svjesni činjenice da nema života bez poteškoća. Nikad ga nije bilo niti će biti. Kad je to tako, onda nam je naša muka upola manja i život se lakše proživljava. Sveti Franjo Saleški veli: „Nema zvanja bez dosada i gorčina, muke i razočaranja. Izuzmemo li one koji su potpuno predani u volju Božju, svatko bi želio svoje životne uvjete mijenjati s drugima. Oženjeni bi radije bili neoženjeni, a neoženjeni oženjeni. Odakle taj opći nemir u duhovima, ako ne od neke odbojnosti protiv svake prisile i od krive pretpostavke da je drugima bolje nego nama?!”
Znati prihvatiti život onakvim kakav on uistinu i jest, velika je mudrost života. Istina je da se nikada ne smijemo miriti sa stanjem u kojem se nalazimo. Potrebno je znati sačuvati svoj mir, biti strpljiv i dati se voditi od onoga koji je gospodar povijesti i života. Nemojmo nikada zaboraviti da je ovaj trenutak najvažniji trenutak Tvoga, moga i svakoga života. Zašto? Zato što trenutke koji su prošli ne mogu ničim nazad povratiti. Ne možemo puno utjecati na trenutke koji nam dolaze. Zato je najbolje usredotočiti se na ovaj sadašnji trenutak. Od ovoga trenutka ovisi mnogo toga, možda i sama naša vječnost! Mislimo uvijek na to, da nam je današnji dan, sadašnji trenutak darovan, kako bismo njime zaradili (postigli) vječnost. Zato je potrebno što bolje ga iskoristiti…
Možda si Ti ta duša koju je Bog čekao…
Veliki je dar, velika milost to znati i to svakoga trenutka ostvarivati. To znači – zaista, svaki trenutak života pretvarati u trenutak spasenja za sebe i za braću i sestre. Bog nas traži! Mi smo mu potrebni! On treba mene! Isto tako i Tebe, i svakoga čovjeka. On na to ima potpuno pravo. On nam je zato i darovao tolike darove. Nije svakome dano ovo razumjeti. Dužni smo truditi se svojim životom proslaviti Boga. Pitanje je samo: Kako i gdje, najkorisnije i najbolje, najlakše i najsigurnije? Nikad Krist nije imao veću šansu kao danas. Mnogi su gladni Boga. Traže se predane i hrabre duše, odvažne i odlučne, kojima će se Krist poslužiti da bi došao do svih onih koji su tako daleko. Možda si Ti ta duša koju je Bog čekao, i želi joj povjeriti velike tajne?! Pomozimo Bogu da se što više ljudi spasi!
Autor: fra Petar Ljubičić
