Foto: Shutterstock
„Vi znate, draga Majko, da sam uvijek željela biti svetica; ali jao! uvijek sam zaključila, kad sam se usporedila sa svecima, da je između njih i mene ista razlika kao između brda čiji se vrh gubi u nebeskim visinama i zrna neugledna pijeska što ga prolaznici gaze nogama. Umjesto da klonem, rekoh sama sebi: ‘Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja dakle mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali ja hoću da potražim način kako ću poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putem: malim, sasvim novim putem…dizalo koje me ima dići do neba, to sa tvoje ruke, o Isuse! Zato mi nije potrebno da rastem, naprotiv, treba da ostanem malena, i da to postajem sve više i više.“ (Sveta Terezija od Djeteta Isusa)[1]
Župnik Arški često je ponavljao: „Poniznost za krepost znači upravo ono što lančić znači za krunicu. Oduzmete li krunici lančić, zrnca će se rasuti. Oduzmete li krepostima poniznost, one će nestati.“ On je volio citirati svetog Makarija, pustinjaka iz Tebaide u Egiptu. Makarije je pripovijedao kako mu se jednog dana ukazao sotona i rekao:
„Ja mogu učiniti sve što i ti. Ti postiš, a ja nikad ne jedem. Ti bdiješ, a ja nikad ne spavam. Ima samo jedno što ja ne mogu učiniti, a ti možeš.“
„A što?“
„Poniziti se.“
Radi se o vrlo važnoj činjenici koja poziva na razmišljanje, to više što Gospa (posebice preko Mirjane) nikad ne prestaje poticati da molimo za svoje svećenike. Govori nam: „Molite se za svoje pastire.“ „Svećenicima nije potrebno da ih vi osuđujete. Njima su potrebne vaše molitve, vaša pomoć i vaša ljubav. Danas je teško svećeniku ostati vjernim.“ (poruka Mirjani 1982. godine).
Monsignor Ketteler, poznati njemački biskup, prepričao je ovaj događaj koji ga se iznimno dojmio. Bog mu je otkrio kako je jedna časna sestra žrtvovala svoj život za njega te je njegova svećenička služba bila plodonosna upravo zbog njezinih molitava. Bilo mu je pokazano lice te sestre. No nije znao gdje ona živi. Tijekom pastoralnih posjeta samostanima u svojoj biskupiji, uvijek je tražio da se susretne sa svim časnim sestrama. Mislio je da će tako uspjeti prepoznati onu koju je tražio… Jednog je dana posjetio neke časne sestre u obližnjemu gradu. Slavio je misu u njihovoj kapelici. Nakon što je završio s dijeljenjem svete pričesti, pogled mu je zastao na jednoj sestri. Problijedio je i na trenutak se ukipio. Pribravši se, udijelio je svetu pričest toj sestri koja, prema svemu sudeći, nije ničega bila svjesna. A zatim je mirno završio svetu misu.
Nakon toga je zamolio da ga poglavarica samostana upozna sa svim sestrama. No kako nije uspio pronaći onu koju je tražio, upitao je poglavaricu: „Jesu li sve sestre ovdje?“ Odgovorila je: „Vaša ekscelencijo, pozvala sam ih sve da dođu, ali zaista jedna nedostaje. Ona se brine za štalu na tako besprijekoran način, no ponekad, upravo zbog svoje revnosti, zaboravlja druge stvari.“ Biskup je inzistirao: „Želim upoznati tu sestru.“
Malo kasnije pojavila se ta sestra. Biskup je opet problijedio. Zamolio je da ga ostave nasamo s njom. Upitao ju je: „Poznajete li vi mene?“
„Vaša ekscelencijo, nikad vas nisam vidjela.“
„A kakav oblik pobožnosti vi najviše volite prakticirati?“
„Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu“ – odgovorila je ona.
Biskup je nastavio: „Čini se da vi imate najteži posao u samostanu?“
„Ma ne, ekscelencijo“ – odgovorila je. „Iako moram priznati da mi ponekad zna biti odbojan.“
„A što radite kad ste izloženi kušnjama?“
„Navikla sam se da svaki posao koji mi je težak završavam uz pomoć Božje ljubavi, radosno. A onda prikažem svoj posao za jednu dušu na ovoj zemlji. Na Bogu je da odluči koja će duša od toga imati koristi. Svake večeri prikazujem sat vremena, koji provodim u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, za tu dušu.“
„A kako vam je pala na pamet ideja da sve to prikazujete kao žrtvu za neku dušu?“
Sestra je odgovorila: „To je navika koju sam stekla još dok sam bila u školi. Župnik nas je učio da treba moliti za druge ljude onako kao što se moli za svoju obitelj. Također je rekao: ‘Vrlo je važno da se molimo za duše koje su u opasnosti da budu izgubljene. A s obzirom da samo Bog zna kome su te molitve najpotrebnije, najbolje bi bilo ponuditi te molitve Presvetom Srcu Isusovu i pouzdavati se u Božju mudrost.’ Upravo sam tako i ja postupala. Uvijek sam vjerovala da je Bog pronašao pravu dušu.“
„Želite li znati za koju se dušu molite?“
„O, ne. Nije potrebno!“
Nakon što su se rastali, biskup joj nije razotkrio svoju tajnu.[2]
[1] Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše, KS, Zagreb 2005.
[2] Vidi časopis Le Triomphe du Cœur, br. 22
Ulomak iz knjige Ljubav će imati zadnju riječ autorice s. Emmanuel Millard.
Izdavač: Biblioteka Stella Maris.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
