Foto: Pixabay
„Pa zašto se, Abrahame, ženiš?“ Puno sam puta čuo to pitanje, uz druga: „Pa koliko ste zajedno? Koliko se poznajete? Zašto tako mladi? Je li trudna?“, itd. Evo da odgovorim svima koje zanima.
Zajedno smo nepunih godinu dana, zaručili smo se nakon šest mjeseci hodanja u, kako to nazivaju, potpunoj čistoći. Mladi? Uskoro će mi 26, njoj 20. Sasvim normalna dob za ženidbu, ako ne i već krajnja. Trudna? Nije. Vjerovali neki ili ne, ljudi se vjenčaju i „na prazan stomak“. Kako to?
Put međusobnog posvećenja
Lijepo. Brak nije neki papir ili formalnost, nije nešto što, eto, moramo ispuniti. Brak s konkretnom osobom je poziv. Brak jedno s drugim, mi smo prepoznali kao svoj poziv. Kakav poziv? Poziv na služenje Bogu i poziv na posvećenje života. Ne u smislu posvećenosti nečemu, nego u smislu postajanja svetima, u smislu dolaska u Kraljevstvo nebesko. Brak, vjerujem, nije nimalo lak poziv (Koji poziv uostalom i jest?). Jesmo li onda uranili ako nije lako? Jesmo li spremni?
Ne mislim da smo uranili. Zavoljeli smo se. Ali ne ljubavlju kakvu nam ovaj svijet pokazuje i nameće – kao neki osjećaj. Ljubav, osim što nije samo osjećaj, rekao bih da nije ni samo odluka, već prije svega čin. Čin umiranja sebi da bi se rodio za drugoga, da bi pomogao drugome stići u Nebo. To ne treba biti ugodno, ne treba biti lagano i ne, ne treba ti se uvijek i dati ljubiti nekoga, ali to činiš, a čineći tako, posvećuješ se, vršiš volju Onoga koji te na nešto poziva – na potpuno sjedinjenje s Njim. Jesmo li spremni? Svakako. Spremni predati Gospodinu svaki trenutak našeg odnosa. Bez Njega ne možemo. Kada bismo samo od samih sebe očekivali snagu i vodstvo, brzo bismo pali. Kako se ono kaže – Bog ne zove sposobne, već osposobljava pozvane. Uostalom, zašto da u brak idemo bez Onoga koji je taj brak prvi zamislio?
Zašto se vjenčati?
Brak – predivno mjesto umiranja sebi. Brak nas, uvjeren sam, lišava samih sebe. U iskrenoj i istinskoj ljubavi oslobađa od navezanosti, ojačava nas gdje smo slabi, kroz drugu osobu s kojom postaješ jedno, upoznaješ i Gospodina, uviđaš što je zbilja važno u životu, uviđaš da i ti, tako slab i grešan, možeš poput Krista davati svoj život drugome.
Ne idemo u brak kako bi nam bilo zabavno, ili jer mislimo da je to igra, konačno okončanje življene čistoće, već da odgovorimo na upućeni nam poziv. A to svim srcem želimo – služiti Bogu, jedno drugome, djeci (ako ih Bog da) svojim životima ili da parafraziram izjavu bl. Karla Austrijskog nakon vjenčanja sa Zitom – sada trebamo pomoći jedno drugome stići u nebo.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
Fotografija: Facebook
