Foto: Shutterstock
Bog izabra „slabe, lude i prezrene” kako bi posramio snažne, inteligentne i poštovane
Za vrijeme služenja u mornarici Jean Vanier upoznao je svijet u kojem se slabost smatrala nečim što pod svaku cijenu treba izbjeći, a vrijednim su se smatrale djelotvornost, brzina i uspjeh. Za vrijeme studiranja filozofije, u svijetu misli, ponovno se našao u svijetu u kojem se trebalo kloniti slabosti, neznanja i nekompetentnosti. Stoga susret sa osobama s intelektualnim poteškoćama za Jeana predstavlja otkriće ogromnog svijeta siromaštva, slabosti i krhkosti. Ono što ga je posebno ganulo bila je njihova ogromna čežnja za poštovanjem, vrjednovanjem i ljubavlju. Jean će također spoznati kako su osobe s intelektualnim poteškoćama na razinama razuma, spoznaje i apstraktnog razmišljanja ograničenije i „nevrjednije“, ali su zato na razinama srca, otvorenosti prema drugima, Duhu Božjem i u odnosima… otvorenije i spremnije prihvaćati nazočnost Boga ljubavi.
Iskustvo Arke u Troslyju iz koje je nastalo preko stotinu Arkinih zajednica na svih pet kontinenata, iskustvo zajednica Vjera i svjetlo, preko 40 godina „pozivanja siromašnih“ i „života življenog zajedno“ s osobama s intelektualnim poteškoćama, još više je osnažilo njegovo uvjerenje da je Bog izabrao „slabe, lude i prezrene“ kako bi posramio snažne, inteligentne i poštovane.
Oni žive bliže stvarnim vrijednostima
Rad zajednice Arka i Vjera i svjetlo usredotočen je na osobu s poteškoćama koja se prihvaća u sveukupnosti svoje ljudskosti, sposobnu ne samo da prima od drugih, nego i da daje. I odavde izlazi paradoks obrata ili kako Jeanu reče jedan biskup: „Ti si u Arci odgovoran za kopernikansku revoluciju: do sada smo bili naviknuli reći kako trebamo činiti dobro siromašnima, a ti počinješ govoriti kako siromašni čine dobro tebi!“
Vanierovo otkriće bilo je zapravo u tome da su osobe s intelektualnim poteškoćama, toliko fizički i intelektualno ograničene, često nadarenije od drugih kada je riječ o pitanjima srca i odnosa. Rad i zajedništvo s njima na čudesan način mogu dovesti mentalno i intelektualno normalne ljude u dom njihovih srca. Kako? Tako što je u osoba s intelektualnim poteškoćama, njihov mentalni hendikep uravnotežen osobitom otvorenošću i povjerenjem u druge. Njima ne znače ništa neka društvena pravila, predrasude, ono što se nekad nama u životu čini bitno. Žive bliže stvarnim vrijednostima, npr. nije im važan novac ili njegova vrijednost, uspjeh, rang, titula… Važan im je dodir, osmijeh, nazočnost, zajedništvo, osjećaj pripadanja, sigurnosti, voljenosti.
U našem društvu koje slavi moć i snagu, razvoj i tehnologiju, a u kojem ljudi zapravo žive otuđeno i usamljeno u velikim gradovima od čelika i stakla, ljudi s intelektualnim poteškoćama sa svojom nadarenošću za prijateljstvo i zajedništvo mogu dirnuti „jake“, mogu djelovati kao vezivno tkivo koje će ih povezati, koje će im iscijeliti srca i pomoći srušiti zidove straha, ukoliko im “jaki“ to dopuste i otvore im se u slušanju.
Njihove teškoće nam otkrivaju naša ograničenja, ranjivost, potrebu da budemo utješeni i shvaćeni…
(…) život s osobama s intelektualnim poteškoćama nije jednostavan. Ponekad je težak i zahtjevan. Puno puta Jean o tome svjedoči navodeći u svojim knjigama životopise određenih osoba s poteškoćama koje je zajednica prihvatila nakon što su dugo godina bile zanemarivane, odbačene, zatvorene u ludnice i sl. Srdžba i depresija, nepovjerenje i zatvorenost koju nose, budu nekada tako jake i teške, nekada traju i cijeloga života. „No, za one koji žive s njima, ove teškoće imaju svoju pozitivnu stranu. One nam otkrivaju naša ograničenja, našu ranjivost i potrebu da budemo utješeni i shvaćeni, naše sljepilo, blokade sve što skrivamo pred sobom i drugima.“ S druge strane, s njima shvaćamo da možemo dati život. Osposobljavaju nas za povjerenje i mi njima omogućujemo da imaju povjerenje. Djeca i ljudi koji su slabi, pozivaju nas na sazrijevanje i na to da postanemo odgovorniji; pozivaju nas na jedinstvo te nam na taj način pomažu prevladati površne razlike kako bismo otkrili ono dublje. (…)
Osobe s intelektualnim poteškoćama, slabe i siromašne, uče nas dakle malenosti, uče nas biti ovisni o drugima. (…)
Dakle, iako je Arka započela svoju misiju kao odgovor na krik siromašnih, dovela je do toga da su se izmijenili pogledi na pojam siromaštva. Otkrila su se neka nova siromaštva u srcima onih koji su „misleći da su intelektualno i materijalno bogati“ željeli pomoći „osobama s intelektualnim i tjelesnim poteškoćama“. Oni su zapravo otkrili vlastita siromaštva u ljubavi i odnosima. Dovela je i do toga da se potreba, krik pomoći siromašnima ne prepozna samo kao krik potrebe svijeta i društva, nego i krik nade – nade da će se pronaći jedan novi put nevjerojatne Božje milosti: rasta u ljubavi i zajedništvu, koje je sam Božji život. (…)
Autor: Paula Tomić
Ulomak iz knjige Paule Tomić „Put srca – Jean Vanier i poslanje osoba s poteškoćama u razvoju”. Za narudžbu knjige javite se na e-adresu: [email protected].
