Dani su prolazili i živjeli smo u agoniji i iščekivanju“
Desetogodišnja Helda Khalid Jacob Findi ide u peti razred i veoma je razgovorljiva. Puna je nade, veseli se životu, svojoj budućnosti i budućnosti onih koje voli. Helda i njezina obitelj – mama, tata i mlađi brat – nedavno se je vratila u Karakoš, kršćanski grad u nizinama Ninive, nakon trogodišnjeg progonstva Kurdistanu. Još uvijek pamti noć 6. kolovoza 2014., kad je ISIS pregazio njezin grad i protjerao sve kršćane.
„Zvona su zvonila na uzbunu i istrčali smo na ulicu – pobjegli smo od razorna nasilja i terora. Plakala sam sam i izgubila svaku nadu da ću se ikada vratiti u svoj grad, u svoju školu, da ću ikada više vidjeti svoje prijatelje. Nisam znala koliko ću vremena provesti u progonstvu. Dani su prolazili i živjeli smo u agoniji i iščekivanju, na što smo se već navikli“, prisjeća se Helda. S vremenom je izgrađena škola za prognanu djecu i Helda je započela novi život. „Bila sam tužna, i dalje se nadajući da ću se vratiti u svoju staru školu. Ali stekla sam nove prijatelje, a danas se je, Božjom milošću, moja obitelj vratila u naš voljeni grad te sam ponovo u svojoj staroj školi, među svojim starim prijateljima.“
Život u progonstvu bio je težak, pogotovo za ponosnu djevojčicu kakva je Helda, koja kaže: „Osjećali smo se poniženo što smo primali humanitarnu pomoć jer nismo očekivali da će doći dan kad ćemo postati prosjaci, pogaženi ljudi kojima je oduzeta sva snaga i dostojanstvo. Imali smo samo Boga i nikada nismo prestali vjerovati u njegovu moć i milosrđe za sve stradale u Iraku i širom svijeta. Kada god mu se molimo, osjećamo radost i povjerenje bez kraja. Moja obitelj, prijatelji i rođaci nikada nisu pomisli da ih je Bog napustio. Koliko pamtim, Bog je uvijek bio sa mnom. Bog je svagdje sa mnom i zato uvijek imam sa sobom slike Isusa Krista i Bibliju, da me podsjete na moju vjeru.“
„Radimo zajedno i molimo zajedno za mir i ljubav – za sve nas!“
Helda ima ideje za budućnost svoje zemlje: „Ponekada bih htjela ostati u Iraku, jer je to moj dom, moja domovina. Ponekad bih htjela otići, pogotovo kad svim slike trostrukih napada na nedužne ljude. Moje srce ne može podnijeti takve prizore, ali kad se uplašim, molim Boga da me spasi. Iskreno, ne nadam se previše svojoj budućnosti u Iraku. Htjela bih da moja obitelj ode u inozemstvo ako bismo tako izbjegli patnje mogućih ratova i progonstava. Veliko je pitanje hoćemo li ikada ovdje biti sigurni. Pozivam Zapad da učini što je više moguće da pomogne kršćanima u Iraku, jer im prijeti nestanak. Pomozite nam! Imajte sućuti i primit ćete nebesku nagradu. Prekinite nasilje nad slabima. Mi želimo mir i stabilnost. Radimo zajedno i molimo zajedno za mir i ljubav – za sve nas!“
„Imam snove u svojem životu. Predivne snove. Moji su hobiji slikanje, glazba, pjevanje i volim glumiti, ali moja je ambicija – s Božjom pomoći – postati zubar i služiti svojoj zajednici i narodu, gdje god ću biti. Ali ne znam gdje bih počela, jer je sve tako neizvjesno. Što će biti s nama? Teško je reći…“ zabrinuta je Helda, dok sanja svoje snove s nogama na zemlji i srcem u nebu.
Autor: Ragheb Elias Karash (Aleteia.org)
Preveo Josip Sinjeri; Book.hr
