Foto: Shutterstock
Da je obitelj, tu temeljnu ljudsku zajednicu, potrebno u današnja vremena štititi i zaštititi jasno je već neko vrijeme. No događaji u svijetu – i Hrvatska tu nažalost polako, ali sigurno hvata korak – još više ukazuju na nužnost jačanja tzv. pozitivne diskriminacije, niza odredbi koje bi imale štititi i obitelj i brak.
Možemo slobodno reći da živimo u vrijeme kad je malo toga sveto i kad je sve, baš sve, bez obzira na naravnu i razumsku opravdanost, podložno preispitivanju i redefiniranju. Međutim ni jedna zajednica danas nije u tolikoj mjeri ugrožena kao obitelj. Pritom valja jasno reći da pod pojmom obitelj smatram zajednicu žene i muškarca utemeljene na braku a sa svrhom rađanja i odgajanja djece. Koliko je stvar već odmakla od svojih naravnih postavki najbolje dokazuje činjenica da se takva zajednica dodatno označava i pridjevom „tradicionalna“, a dodatno je pojašnjavanje potrebno zato što se i sam pojam obitelji proširio, i ona, nažalost ne uključuje jedino i isključivo trokut otac-majka-dijete.
Nadahnuti britanski mislilac G. K. Chesterton još je u 19. stoljeću prorekao propast i izumiranje civilizacija koje će se usuditi dirnuti u taj sveti trokut. Često i rado citiram misli toga briljantnog katoličkog apologeta, toliko koherentne i svevremenske, uvijek prigodne, no istovremeno i ispred vlastita vremena. Da, bio je u pravu. Ako pogledamo što se dakle danas događa s tim trokutom otac-majka-dijete, vidimo da je on napadnut i načet sa svih strana.
Dijete: najkrhkiji dio
Njegov najkrhkiji dio – dijete – zatire se od samog njegova početka. U svijetu je ubijeno više nerođene djece nego što ih je stradalo u svim svjetskim ratovima. Sposobni smo zgražati se nad običajima o kojima svjedoči davna povijest a prema kojima su neki narodi na primitivnom stupnju razvoja smatrali žrtvovanje djece društveno prihvatljivim i njihovim bogovima ugodnim, a zbog vlastite hipokrizije ne vidimo činjenicu da današnje društvo to čini na mnogo gori i perfidniji i način. Kako uopće objasniti činjenicu da je mjesto na kojem bi dijete trebalo biti najsigurnije i najzaštićenije – maternica – postalo najveća grobnica?
Nadalje, djeci se danas u sve većoj mjeri krade djetinjstvo. Zbog bespoštednog i beskrupuloznog nametanja rodne ideologije djeca su od najmanjih nogu u sve većoj mjeri hiperseksualizirana; mnogo onog što nikako ne spada u domenu djetinjstva servira im se prerano i nespremnima, čineći od naših budućih generacija zbunjene i ranjene ljude.
Današnju majku/ženu opterećuje toliko toga
Ni majke ne prolaze bolje. Najveće žrtve suvremenog feminizma upravo su žene. Posljedice nastojanja da se umjetno izjednače dva po svemu različita, ali u potpunosti komplementarna spola najvećma podnose žene. Od njih se i dalje očekuje da budu majke i da drže, kako već narodna izreka kaže, tri ugla u kući, ali i da se ravnopravno uklope u modernu maksimu brže, više, jače. Nju nam nameće suvremeni kapitalizam, koji ne gleda čovjeka, već isključivo profit, rezultat čega su preopterećene i umorne žene. Žene čije dostojanstvo ranjava i današnja moda ‘zahvaljujući’ kojoj su svedene na puki objekt. Žene koje se u vrijeme kad se ljudi i njihovi odnosi „isprobavaju“ poput cipela u trgovini, odbacuju i iskorištavaju baš poput para iznošenih sandala. Žene ranjene pobačajima. Žene koje misle loše o sebi jer njihov izgled ne odgovara standardu ljepote novog doba… Toliko je toga što opterećuje današnju ženu! U želji da bude jednaka žena ostavlja bebu kad prođe babinje, odbacujući jedini posao koji u tom trenu obavlja najbolje na svijetu, isključivo i u potpunosti ona, i vraćajući se na svoj „pravi“ posao. A društvo ne da je u tome podržava – društvo je na to prisiljava.
Očevi/muškarci = bankomati?
Gdje su u toj priči očevi? Bukvalno – na poslu. U potpunosti odsutni. Poremećene vrijednosti današnjice i konzumerističko društvo u kojem više vrijedi imati nego jednostavno – biti iziskuju neprestano zaduživanje da bi se nešto priuštilo i kupilo. Lista onoga što je po novim standardima „must have“ svakim je danom sve duža i duža. I da bi se takav način života uopće mogao voditi, sate koje budni moderni muškarci današnjice provode u danu ustvari provedu – radeći. Nema ih u njihovim obiteljima jer za obitelj nemaju vremena. Nisu tu ni kao supruzi, ni kao očevi. Žalosno je da današnje moderno i napredno društvo na oca i muža gleda kao na – ni manje ni više – bankomat. Priča je to u kojoj su na kraju dana na gubitku baš svi.
Što svatko od nas može učiniti?
Velika je, vidimo, lista izazova s kojima se suočavaju današnje obitelji. Sigurno se mnogi od vas i sami pronalazite u nekim stvarima koje sam navela – nitko od nas ne živi na pustom otoku, pa su problemi modernog društva automatski i naši problemi, i pitanje svih pitanja bilo bi: što mi možemo učiniti? Što svatko od nas može učiniti, ma koliko to možda nevažno izgledalo na širem planu?
Neka naše obitelji budu naš centar svijeta. Neka nam na tom putu oči budu uperene na uzor i ideal svih obitelji – Svetu obitelj, zajednicu kakvu je i sam Bog odabrao za vrijeme koje će provesti utjelovljen na zemlji. Zajednica je to u kojoj je pogled uvijek uprt prema gore, a srca isprepletena u međusobnoj ljubavi, darivanju i nježnosti. Ljubav je to u kojoj ne želiš primati, već davati. Naglasak je uvijek na onome što možeš učiniti za drugoga. Na taj način ćemo uspješno kidati nȋti mreže koja se već desetljećima zlokobno plete oko institucije obitelji.
Koje je rješenje?
Rješenje i odgovor vjerojatno naslućujete i sami. To je Isus. Tko bi drugi bio? Življenje s njim, stavljanje njega na prvo mjesto, krojenje svih ali baš svih naših međuljudskih odnosa njegovim metrom jedini je način. U ova duhovno toliko pogubna vremena preostaje nam da se držimo njegova Nauka noktima i zubima i rukama, čvrsto kao što malo dijete drži svoju majku, jer ono instinktivno zna tko će ga štititi i spasiti.
Gledajmo da svaki, pa i naizgled najbeznačajniji aspekt naših obiteljskih života bude u skladu s njime i s njim. Živimo tako pa sve da nas i cijeli svijet uvjerava u suprotno. Možda nećemo imati osjećaj da mijenjamo svijet. No vjerujte mi kad vam kažem da ćemo ga upravo tako najviše promijeniti. Mi smo sol zemlje. Pozvani smo da to budemo. Opravdajmo, dakle, taj naziv.
Autorica: Nikolina Nakić
