Foto: Shutterstock
Sjećam se svog prvog svjesnog trenutka obraćenja. Bila sam tada već u braku i imala jedno dijete, ali unatoč tome stalno sam imala osjećaj kao da sam sama na svijetu, kao da nitko od mojih bližnjih nije ničim mogao dohvatiti moje unutarnje biće. Činilo mi se kao da sam u nekom zrakopraznom prostoru, u kojem sam mogla oćutjeti jedino posvemašnju ravnodušnost.
Evo jednog čovjeka koji je bolji od mene
Spremala sam stvari po sobi i u jednom sam trenutku bacila pogled prema televizoru. Ton je bio potpuno utišan a na ekranu sam ugledala lik nekog svećenika. Nisam dakle čula što govori ali stav njegova tijela potpuno je zaokupio moju pažnju. Imao je na sebi bijelu misnicu, pogled mu je bio spušten. Govorio je pred nekim auditorijem. Stav njegova tijela izvana je odražavao ozbiljnost, ali iznutra veliku unutarnju bol. Unutar same sebe čula sam ovaj komentar: Evo jednog čovjeka koji je bolji od mene.
Shvatila sam da su moji grijesi samo drugačiji od grijeha drugih
Ni sama ne znam na što se je sve ta rečenica odnosila niti tko ju je umjesto mene izgovorio, ali sada mi je jasno da je taj netko u meni jako dobro znao kamo to moja duša ide i gdje se trenutno nalazi. Zanimljivo je to; uvijek sam se smatrala dobrom osobom; nisam nikome učinila nikakva zla, a sad je ispred mene bljesnula upravo ta slika moje svjesnosti pogrešnoga puta na kojem sam se tada nalazila. Iako sam i dotad uvijek ja bila ta koja je od drugih doživljavala raznorazna poniženja, unutar mene zapriječilo se još jedno pitanje: A što sam to ja do sada učinila dobroga, s kojim bih se to ja djelom pravednosti pred Bogom i narodom mogla pohvaliti? Ništa. Moje sjećanje nije moglo dohvatiti nikakvu značajniju inicijativu.
Shvatila sam zatim da su moji grijesi samo drugačiji od grijeha onih koji su me ranjavali, a ako se svi ti grijesi, i moji i njihovi, nalaze unutar skupine sedam smrtnih grijeha, ne znam po čemu bih to onda ja bila bolja od tih drugih ljudi. Ni po čemu. Jednako sam tako loša kao i svi ostali ljudi koje poznajem. Svi ti potajni grijesi koje sam u srcu nosila ranjavali su mene jednako kao i one s kojima sam živjela, iako za njih nitko nije znao.
I tako je samo jedan pogled na jednog vjerodostojnog svećenika pokrenuo u meni lavinu pitanja na koje je trebalo dati odgovor. Iako toga tada nisam bila toliko svjesna, bio je to trenutak kada se moje srce zapalilo željom da počnem živjeti isto ono što i on živi, jer evo gledajući u njega, uvjerila sam se da postoji čovjek koji je autentičan. U njemu nije bilo nikakve glume, njegova je vanjština vjerno odražavala njegovu nutrinu.
Sve je počelo u Međugorju: Marija mi je pomogla pronaći put prema Njezinu Sinu
Sad kad o tome razmišljam, čitava je moja nutrina već bila pripremljena za jedan temeljiti preokret. Sve je u meni bilo trudno od želje za porođenjem novoga čovjeka a pogled na ovog svećenika samo je malo potaknuo trudove. Ipak, kako se svaki porod događa tek 9 mjeseci nakon začeća, tako je i moja metanoja započela puno prije ovog događaja.
Bilo je to prije otprilike tri godine od pogleda na ovog svećenika. Bila sam još neudana i tek sam počela raditi. Crkva je organizirala put u Međugorje. Ne sjećam se mnogo s toga puta, ali jedna mi je ipak ostala u srcu. Ispred crkve u Međugorju ugledala sam bijeli kip Gospe. Neka je žena na koljenima s krunicom u ruci obilazila kip. Prišla sam kipu i počela ga polako obilaziti. U tom nekom trenutku učinilo mi se je kao da je sve ono u meni što je krenulo potpuno krivim putem netko vratio u početnu poziciju i tako mi omogućio da si ucrtam novu stazu. Neki teolozi kada je riječ o vjeri ne vole čuti riječ osjetiti, ali ne mogu drugo nego reći da sam duboko u sebi osjetila velik preokret. Po nečijim molitvama Marija je meni tamo utrla put prema Nebu. Tek mi je Marijin zagovor, osjećam da je tome tako, pomogao pronaći put prema njezinu Sinu.
„Dok me nije poljubio, meni se uopće nije činilo da sam u nekom grijehu”
Postoji termin „emocionalni preljub”. On nužno vodi prema stvarnom tjelesnom preljubu, ali dok je čovjek okupiran samo tim povremenim susretima, ponekom lijepom porukom ne čini mu se da se nalazi u bilo kakvoj vrsti grijeha. Stvaran preljub nastaje dakle daleko prije nego se uistinu dogodi. Kod mene je započeo u jednoj revoltnoj odluci: Jedanput ću zasigurno biti voljena. Đavao je čuo tu moju odluku. U svome je mužu nisam mogla ostvariti pa mi je on ponudio neko zamamnije rješenje. Ne odmah. Polako se to događa, nizom malih tobože bezazlenih odluka, a onda kada se taj netko stvarno pojavi, u vama je već sve pripremljeno za vaš konačan pad.
Gledajući samu sebe očima tog nekog drugoga, počela sam se doživljavati lijepom i ženstvenom osobom, naišla sam na nekoga tko je i bez puno riječi uspio dotaknuti moje dubine. Dok me nije poljubio, meni se uopće nije činilo da sam u nekom grijehu, a kad se to zaista dogodilo, već sam emocionalno toliko bila navezana na njega da bi svaki moj pokušaj zatvaranja tog odnosa završio porazno da mi Bog nije odlučio pomoći. Nije se ni to dogodilo odmah. Morala sam najprije shvatiti da samo svojim snagama i oslanjajući se samo na svoje „čvrste odluke”, ja taj odnos uopće ne mogu okončati.
Kad sam bila dijete, razmišljajući o vrlinama koje bih sama htjela steći, najviše od svih mi se svidjela mudrost. Nju sam htjela steći. Ono što me je izvuklo iz mog opsesivnog stanja bila je upravo ta želja. Želja za stjecanjem mudrosti bila je jača od potrebe da budem voljena. Stanje grijeha mi jednostavno nije dopuštalo da kao osoba napredujem. Stalno sam se vrtjela u krug. Nikako se nisam mogla uzdići iznad one razine spoznavanja duhovnih stvarnosti do kojih sam dotad uspjela stići. Shvatila sam da ću ako ustrajem u tim emocionalnim navezanostima, nazadovati na svim životnim područjima. Tek nakon te spoznaje donijela sam konačnu odluku da ne želim više biti ni voljena ni shvaćena. Zapamtila sam i taj trenutak. Bila sam sama u svojoj sobi i baš kad sam to sama sa sobom zauvijek raščistila, čula sam iza sebe neki uzdah olakšanja. Okrenula sam se oko sebe. I dalje sam bila sama u sobi, ali tom nekome je toliko laknulo da je možda i ne htijući, s olakšanjem odahnuo. Uvjerena sam da je to bio moj anđeo čuvar. Toliko sam glupih odluka dotad donijela da mu je nakon ove konačno laknulo. Upravo sam s ovom odlukom zalupila vrata Đavlu, a Bogu pomogla da ponovno uđe u moj život. Taj se je muškarac trajno odselio iz našeg grada, a ja sam počela intenzivno živjeti svoj sakramentalni život.
Hvala Ti, Oče, na strpljivosti, dok si čekao da Ti se vratim
Trenuci života koje sam ovdje opisala duboko su se urezali i u moje srce i u moje pamćenje. Bili su to trenuci izvanrednih Božjih zahvata nad mojom dušom. U svakome od tih trenutaka meni je uvijek bilo dano odlučiti. Drago mi je što su moje odluke išle na spas moje duše. Zahvalna sam Bogu na Njegovoj neizmjernoj strpljivosti kojom je iščekivao moj povratak Sebi. Zahvalna sam Mu na trenutku u kojem mi je dao spoznati kako Njegova čežnja za mojom ljubavi nadilazi svaku moju zamisao ljubavi.
Autor: V. R. (Podaci poznati uredništvu)
