Foto: Pixabay
Autor: H. J. Eckstein
Kada naiđem na neki cvijet koji mi se posebno sviđa, rado ga uberem i pomirišem, ponesem ga kući i stavim u vazu na neko vidno mjesto.
Zašto? Zato što je cvijet lijep, zato što me raduje. Drago mi je da je jedno vrijeme pored mene. Volim ga.
Ali volim li zaista sâm cvijet ili pak samo njegovu draž? Zašto ga želim ubrati ako mi je drag? Zar ne bi zasađen na svome mjestu dulje cvjetao nego ubran u mojoj ruci? Moram priznati: kada uberem cvijet, onda ne volim njega, već sebe i svoju sreću. Kada bih volio cvijet, onda bih ga ostavio gdje jest i pošao dalje nakon što sam ga se nagledao, namirisao i u njemu nauživao. Ne bih mu želio škoditi.
Ti si prvi cvijet s kojim to ne mogu. Ne mogu te ubrati, jer bi te to boljelo i naštetilo ti, oduzelo ti tvoju veličinu i ljepotu. A ne mogu ni jednostavno nastaviti svoj put i zaboraviti te, jer puno više značiš nego svaki drugi cvijet. Ako bih nastavio svoj put, puno bih izgubio i ne bih se mogao radovati kada naiđem na drugo cvijeće zato što bi me ono bolno podsjećalo na tebe.
I zašto bih pošao dalje kada sam našao tebe, tebe koju sam naslućivao u svim drugim cvjetovima? Ne, ostat ću kraj tebe, sjest ću pokraj tebe i štititi te; od nevremena, koje bi ti moglo naškoditi, od drugih ljudi, koji bi te mogli izbaciti ili pogaziti jer ne vide kako si velik i lijep cvijet.
Pri tome mi ostaje puno vremena da te promatram, da te milujem i u tebi uživam – i ti ćeš u mojoj ljubavi cvjetati dulje i ljepše nego što bi to mogao bez mene. To me najviše raduje.
Trebaš cvjetati na Božju radost i kroz svoj miris podsjećati druge ljude na Njega kao tvorca, biti znak Njegove ljubavi. Tako želim da ostanemo zajedno. Previše si lijep da bi cvjetao samo za mene.
Izvor: www.novizivot.net („Priča o cvijetu koja će vas dirnuti do suza”)
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
