Foto: Shutterstock
Adoracija je stapanje dvaju srdaca. Veliko Kristovo srce i malo čovječje srce. Gledanje u Gospodina. On gleda u mene i ja gledam u njega. To je razgovor bez riječi, neko nutarnje nevidljivo strujanje, neko sunčanje pred pojavom Boga živoga.
Kao što se u običnom životu izložimo toliko puta zrakama sunca, da nas one potpuno zahvate, osvijetle, ogriju, prožmu, a da kod toga mi ništa ne mislimo, niti bilo što radimo, tako se često kod adoracije prepustimo zrakama euharistijskog Sunca, da nas te zrake osvijetle, ponesu u Srce Božje, obasjaju nekim neviđenim svjetlom, ispune nekom nutarnjom vatrom koja iz euharistijskog Sunca izlazi.
To je vrhunaravno sunčanje, sunčanje u blizini Božjoj, kao što je rekao onaj seljak: „Ja gledam u Gospodina, a Gospodin u mene“. To je gledanje u Gospodina, to je ljubav kojom malo ljudsko srce hoće da obuhvati velikoga Boga i kojom se najveće Srce. Božje srce predaje sasvim malenom – ljudskom srcu. To je najbitniji smisao adoracije.
Ulomak iz knjige Isus Krist – On i samo On, i uvijek On! službenice Božje Marice Stanković.
Izdavač: Teovizija.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
