Odrastala sam kao jedinica uz samohranu majku od koje sam naslijedila dvije vrlo zanimljive stvari: katoličku vjeru i ljubav prema brzom klizanju. Majka me naučila moliti krunicu i svake je nedjelje išla sa mnom na svetu misu. Uz to, pohađala sam dvanaestogodišnju katoličku školu.
„Onog ljeta kada sam navršila 16 godina mojoj je mami sinula zanimljiva ideja…“
Moja je majka bila i olimpijska prvakinja te olimpijski trener brzog klizanja. U svojoj je karijeri osvojila četiri olimpijske medalje; zlatnu, dvije srebrne i brončanu te je tri puta zaredom trenirala olimpijske timove. Bilo je veoma zabavno odrastati uz brzo klizanje, koje je u SAD-u obiteljski sport. Već kao trinaestogodišnjakinja pridružila sam se juniorskoj reprezentaciji i počela putovati po svijetu, a već sa 16 bila sam prilično uspješna. Onog ljeta kada sam navršila 16 godina mojoj je mami sinula zanimljiva ideja. Poslala je moju rođakinju Jennifer i mene na hodočašće u Fatimu. Iako nije bilo jednostavno uzeti deset slobodnih dana od treniranja, zbilja sam željela otići na to putovanje. I upravo sam ondje doživjela dva vrlo snažna iskustva…
„Dok sam držeći pod rukom rođakinju šetala svetištem, neočekivano sam u svome srcu začula glas…“
Prvoga smo dana hodočašća posjetili Shrine, svetište sagrađeno na mjestu Gospina ukazanja. Dok sam držeći pod rukom rođakinju šetala svetištem, neočekivano sam u svome srcu začula glas: „Ti ćeš biti časna sestra“. Nisam nikada razmišljala o tome da postanem časna sestra niti sam znala što to ustvari znači, ali na tu sam pomisao osjetila nevjerojatan mir i radost. Bilo je tako predivno. Gledajući unatrag, vidim da je Gospodin u mom srcu posadio sjeme koje je tek kasnije trebalo procvjetati.
Nakon što smo razgledale svetište, ušle smo u kapelicu u kojoj je trajno izložen Presveti Oltarski Sakrament. Čim smo ušle, kleknula sam i počela plakati. Nisu to bile suze tuge, nego suze radosnice. Najprije sam plakala zbog riječi koje sam maločas čula u srcu ali najviše zato što sam prvi puta u životu znala da je Isus zaista prisutan u Presvetom Sakramentu. Iako sam pohađala katoličku školu, i primila sve sakramente, tek sam tada, u toj kapeli u Fatimi, Isusa prvi puta istinski susrela. To je bilo veoma snažno iskustvo!
Uspjeh na Olimpijskim igrama
S hodočašća sam se kući vratila kao druga osoba. Počela sam moliti krunicu na putu u školu te sam sve češće išla na svetu misu jer sam znala da u svetoj pričesti primam Isusa. Također sam odlučila predati svoju karijeru u brzom klizanju Blaženoj Djevici Mariji. Te sezone, nakon nastupanja za juniorsku reprezentaciju, počela sam se natjecati s najelitnijim američkim timom brzog klizanja. S njime sam proputovala cijelu Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku, gdje god se odvijalo svjetsko natjecanje u tom sportu, i na svakom tom natjecanju završila među prvih osam. Bila sam američka nacionalna prvakinja, svjetska juniorska prvakinja; u svojoj disciplini rušila sam rekorde. Godine 1998. s američkim timom brzog klizanja nastupala sam na zimskim Olimpijskim igrama u Japanu. U utrci na 3000 metara bila sam šesta a u utrci na 5000 metara sedma – a imala sam samo 17 godina. Bilo je nevjerojatno! Toliko toga dugujem zagovoru naše Gospe!
„Nakon Olimpijskih igara u Japanu odlučila sam prekinuti s natjecanjima…“
Ljeto prije tih olimpijskih igara bilo je veoma naporno. Zbog fizičkog napora kojem sam bila izložena dobila sam astmu pa mi se bilo veoma teško pripremati za nadolazeće Olimpijske igre. A pohađala sam i umjetnički tečaj te se pripremala za maturu. Puno sam razmišljala o budućnosti i u svome sam srcu osjećala da mi život nudi više od brzog klizanja. Imala sam milost da spoznam kako se moj život ne mora svoditi na osvajanje zlatne medalje; jer vidjela sam mnoge kojima su sport i uspjeh bili idol. Jednostavno nisam mogla zamisliti da se do kraja života bavim samo klizanjem. Nakon Olimpijskih igara u Japanu odlučila sam prekinuti s natjecanjima. Nikada nisam požalila zbog te odluke i danas vidim da me Gospodin čitavo vrijeme usmjeravao prema nečemu potpuno drugačijem. On me vodio!
Nakon Olimpijskih igara maturirala sam i odlučila studirati fotografiju na umjetničkom institutu u Chicagu. Bilo je teško prijeći iz klizanja u umjetnički svijet, mjesto duhovne tame. Bila sam daleko od kuće i moji prijatelji nisu bili vjernici pa sam uskoro počela živjeti tipičnim životom studenta umjetnosti. I iako mi je Crkva bila u susjedstvu pa sam svake nedjelje išla na svetu misu, Bog mi u svakodnevnom životu više nije bio na prvom mjestu. U teškim se trenutcima više nisam pouzdavala u Boga; kad god bih imala loš dan, otišla bih u kupovinu ili bih promijenila frizuru. Do diplome zaboravila sam na poziv da budem redovnica; potpuno sam zaboravila iskustvo iz Fatime. To je jednostavno nestalo iz mog sjećanja.
„Gospodine, što želiš od mene?“
Diplomirala sam i vratila se kući u Denver. U to je vrijeme, moja majka svakodnevno išla na svetu misu i zvala me da idem s njom, ali ja nisam bila zainteresirana. Također me zvala da se njoj i ostalim moliteljima priključim molitvi krunice ispred klinike za abortuse. To mi je bilo zanimljivo pa sam jednom pošla. Ondje sam susrela grupu mladih koji su se diljem Amerike zauzimali za zaštitu života u majčinoj utrobi. Ta se grupa zvala Crossroads (Raskrižja). Nikad nisam susrela tako mlade, gorljive, radosne katolike koji doista žive svoju vjeru. Sjećam se da sam ih gledala i pitala se što to oni imaju, a ja nemam. Otkud im tolika radost? I znala sam, milošću Božjom, da im toliku radost donosi ljubav prema Isusu.
Kad sam te noći došla kući i legla u krevet, u srcu sam se pitala: „Gospodine, što želiš od mene?“ Tada sam prvi puta na takav način pozvala Isusa da uđe u moj život, prvi Ga put upitala koji je njegov plan za moj život. I u srcu sam osjetila kako me zove da se priključim onoj grupi mladih koji su putovali Amerikom. Upoznala sam ih u petak a pridružila im se dva dana nakon – u nedjelju, i počela s tih dvanaest neznanaca putovati Amerikom živeći u kamperu! To mi je ljeto promijenilo život. Kroz svakodnevnu molitvu (hodajući smo molili krunicu), kroz svetu misu, dobru ispovijed i kršćanski primjer koji su pružali ti mladi ljudi, Gospodin je čistio moje srce na mnoge načine. Krajem ljeta bila sam spremna ponovno primiti svoj poziv – čuti kako me Božji glas ponovno zove u redovnički život.
„U srcu sam čuvala čežnju da svoj život potpuno predam Isusu kao časna sestra…“
Iako je grupa svoj put obično završavala u Washingtonu, toga ga je ljeta završila u Torontu, gdje se odvijao Svjetski dan mladih. Bilo je čudesno vidjeti toliko mladih koji žive i vole svoju vjeru, i vidjeti toliko mladih časnih sestara. To je za mene bilo potpuno novo iskustvo. Bila sam preplavljena osjećajima a kad je stigao Sveti Otac, danas blaženi Ivan Pavao II., doživjela sam posebnu milost; dok je prolazio u papamobilu, doživjela sam neopisivo snažno iskustvo Duha Svetoga te sam osjetila duboku ljubav prema Katoličkoj crkvi. Na tom sam Svjetskom danu mladih također susrela sestre franjevke od Obnove. Iako kratak, u tom sam susretu primijetila njihovu tako očitu i nadahnjujuću radost.
S toga puta i Svjetskog susreta mladih kući sam se vratila izmijenjena. Ponovno sam počela svakodnevno ići na svetu misu te provoditi vrijeme u klanjanju pred Presvetim Sakramentom svakodnevno Bogu postavljajući pitanje što želi od moga života. U srcu sam čuvala čežnju da svoj život potpuno predam Isusu kao časna sestra. Počela sam posjećivati samostane u svojoj biskupiji. Željela sam samo provoditi što više vremena sa sestrama. A u mom su srcu najupečatljiviji trag ostavile sestre franjevke od Obnove. Nikada do tada nisam ni pomislila da bih mogla živjeti u New Yorku u kojem se nalazila naša matična kuća pa mi je bio velik korak posjetiti ih. Međutim, kada sam izašla iz aviona i vidjela sestre na aerodromu, preplavio me dubok mir i znala sam da je ondje moj dom.
Sestrama sam se pridružila u rujnu 2003. U Leeds (Engleska) poslana sam 2009. kako bih pomogla oko osnivanja samostana u toj biskupiji. Godine 2010. položila sam vječne zavjete obvezujući se da ću zauvijek biti Isusova zaručnica. Slava i hvala Bogu!
Svjedočanstvo je prvotno objavljeno u časopisu Pia.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
