Foto: Shutterstock
Nada – hrana duše
Biti čovjek znači rasti. Svi smo mi, u duhovnome smislu, mala djeca te su upravo oni duhovno najzreliji među nama prvi spremni priznati tu činjenicu. Nema odraslih. Život je neprestana trudnoća, dok je smrt nalik na rađanje. Živjeti bez nade jest kao u sebi nositi mrtvorođenče. Nada je život duše. Duša bez nade, mrtva je. Ruski je romanopisac Gogolj napisao pripovijest zastrašujućega naslova Mrtve duše. Smatram te riječi nezaboravnima, osobito kada se pomno zagledam u lica nekih ljudi što ih susrećem na ulici, baš kao i u oči nekih vrlo slavnih ljudi. Mrtve duše zaista postoje. Baš kao što je tijelo mrtvo kada više nema njegova izvora života, duše, tako je i duša mrtva kada je lišena svoga životnoga izvora. Taj je izvor duh. Životvorno djelovanje duha u duši jest dati joj razlog za življenje, kao i razlog za smrt; drugim riječima – nadu. Nada je i hrana duše. Bez nje duša jednostavno ne može živjeti.
Zašto sve teže pronalazimo razloge za ustajanje iz postelje, a sve lakše za ulazak u nju?
Freud je mudro rekao kako su dvije stvari koje su svakome potrebne ljubav i rad, pri čemu rad predstavlja nadu: razlog za ustajanje iz postelje ujutro, razlog zbog kojega bilo što uopće i činimo. Naše suvremeno društvo sve teže iznalazi razloge za ustajanje iz postelje, teže od bilo kojeg drugog društva u povijesti. Jednako tako lakše od bilo kojeg društva u povijesti pronalazi razloge za ulaženje u postelju. Ne poznajemo razlog za ustajanje iz postelje, ali su nam zato itekako dobro poznati svi mogući razlozi za ulaženje u nju.
Nada je zaboravljena krjepost našega vremena jer ona ‒ stvarna nada, shvaćena kao bogoslovna krjepost ufanja, za razliku od neodređena osjećaja „nadanja najboljem”, ili pak optimizma ‒ suvremenu umu predstavlja nešto upravo začudno onostrano, nešto upravo „neugodno” nadnaravno. Taj se um ne usudi podići svoje oči prema nebu. Njegova „prizemljena” svjetovnost ne može pojmiti, niti pak uvažiti, neki cilj koji bi bio „od onoga svijeta”. Ne može činiti drugo doli izmišljati prijezirna imena za taj cilj, poput, primjerice, „eskapizma” te „glave u oblacima”, i slično. Novi Zavjet nas pozivlje na nebesku nadu na gotovo svakoj stranici. Neprestano nas podsjeća kako je „naša prava domovina na nebesima”. Suvremenost to doživljava ne samo kao eskapizam i sanjarenje, već i kao prijetvornost: ako ovaj svijet nije naša domovina, kako mu onda možemo biti odani? To je kao kada bismo mislili kako nada nerođena djeteta kako će jednom napustiti utrobu, zapravo predstavlja izdaju utrobe.
Nada i beznađe
Beznađe podrazumijeva život u „prignječenu”, usku, plosnatu, jednodimenzionalnome svijetu, u kojemu je nebo tek plosnat i obojen svod svega nekoliko metara nad glavom. Nada, pak, s druge strane, predstavlja življenje u svijetu u kojemu je moguće uspeti se na planinu i stajati na otvorenom, dok ti zastrašujući, a opet predivni, vjetrovi nebeski mrse kosu. Najsmješnija među nebrojenim zabludama nevjernikâ jest ona prema kojoj je kršćanstvo zamorna, nezanimljiva i dosadna nakupina općenitosti; kako je kršćanin nalik na crva – plosnat, prignječen i lažno ponizan. No, nasuprot tome, istina glasi kako: „…nikada nismo tako visoki, kao kada se prignemo, poklonimo.” Nada nam podaruje visinu, i prostor. Premješta nas van na svjež zrak, daleko od ovog zagušljivog idolčića što ga nazivamo društvom, u svemir što cvjeta tornjevima i zvonicima.
U dobu nade, ljudi bi pogledali u noćno nebo i vidjeli „nebesa”. U dobu beznađa, jednostavno to nazivaju „svemirom”. Praznina je zauzela mjesto punine
U dobu nade, ljudi bi pogledali u noćno nebo i vidjeli „nebesa”. U dobu beznađa, jednostavno to nazivaju „svemirom”. Praznina je zauzela mjesto punine. Ondje gdje su naši pređi čuli „glazbu sfera”, naši suvremenici čuju jedino „vječnu tišinu onih beskonačnih prostora što me ispunjaju strahom”, kako se rječito izrazio Pascal.
Suvremeni je um upravo beznadno trivijalizirao pojam nade, jednako kao i pojam vjere. Kao što se „vjerujem” obično svodi na puki „osjećam”, tako i „nadam se” obično znači tek „želim” ili „ne bi li bilo lijepo kada bi…” No, kršćanska nada, bogoslovna krjepost ufanja, nije tek želja ili osjećaj. Ona je posve sigurna i neupitna izvjesnost, jamstvo, sidro. Svoje mrtve pokapamo „zaufani u uskrsnuće”. Osjećaji su odveć podložni mijeni, bilo da je ona izazvana politikom ili nečim tako prozaičnim kao što su probavne smetnje. Ali, kršćanska nada ima svoj temelj. To je kuća izgrađena na stijeni, a ta je stijena Krist. „Nade i strahovi svih godina u tebi su noćas sabrani” – glasi božićna pjesma – „gradiću Bethleheme” – „kućo kruha” – što hraniš naše duše.
Nada je stoga određena i konkretna, a ne neodređena, jer je Bog obećao točno utvrđene i konkretne stvari
Jer, izvor kršćanske nade nije u nama samima. Ona je naš odgovor na Božja obećanja. Ona nije osjećaj što nadilazi iznutra, nešto što možemo potaknuti kako nam se svidi. Ona predstavlja potvrdni odgovor na ono što nam je od Boga zajamčeno. Ona je suprotnost u odnosu na nazivanje Boga lašcem; jednostavno i samo po sebi razumljivo prihvaćanje svih Božjih obećanja na temelju činjenice što – kako se sveti Toma Akvinski izrazio u veličajnome himnu „Pange Lingua”, „Istine nad ovom nema istinom”. Predmet je nade sâm Bog, jednako kao što je On i subjekt vjere. Uvjerenja se zbrajaju u vjeru, dok Božja obećanja rađaju nadom. No, predmet nade pritom nisu nikakva apstraktna obećanja, već konkretni Bog, Osoba koja je ta obećanja i dala. Bog je uvijek prvi, uvijek onaj koji započinje, potiče. I naše je samo traganje za njim posljedica činjenice što je On nas prvi tražio. Stoga i nada treba biti naš odgovor na njegovu inicijativu. Nije Bog odgovor na ljudsku nadu, već je naša nada odgovor, reakcija, na njega i njegova obećanja.
Nada je stoga određena i konkretna, a ne neodređena, jer je Bog obećao točno utvrđene i konkretne stvari. To ne znači kako su te stvari redovito jasne i nisu tajnovite, kao niti da ne zahtijevaju „skok u vjeri” te obilje čekanja i kušnji. To samo znači kako Bog, koji nije neodređen i „mutan”, već konkretan i odrješit, daje obećanja koja su jednako takva. Obećanja su zapisana u Svetome pismu, a ne samo u našim dušama. Nadu utvrđuje knjiga; utvrđuju je riječi, a ne osjećaji. Kada biste imali vremena, bilo bi upravo sjajno proći Sveto pismo brojeći i bilježeći u njemu zapisana obećanja. Ima ih preko tri stotine, tri stotine pojedinačnih obećanja, od kojih su mnoga i više puta ponovljena u različitim oblicima.
Stoga, kada u nadi protiv svake nade vjerujem kako će mi se prijatelj oporaviti od bolesti za koju me liječnici uvjeravaju kako je neizlječiva, ne igram se predviđanja i statističkih prosjeka protiv tih istih liječnika, već proročki izričem nešto o naravi konačne stvarnost
Naš je Bog stoga Bog obećanjâ. Svako Svoje obećanje, u potpunosti i dokraja održava. Njegova se obećanja obistinjuju. Biblijsko poimanje istine nije, poput onoga grčkoga, bezvremena formula, nešto apstraktno i statično. Ono je, naprotiv, nešto što se odvija u povijesti, što se obistinjuje. Mesija nije ideal, već stvarna osoba. Stvaranje, pad, Utjelovljenje, smrt, Uskrsnuće, Uzašašće, Drugi dolazak ‒ sve to nisu puki mitovi – slike, niti pak simboli, već stvarni događaji. Istina je dramatična: događa se, vidimo je. Ivan svoju prvu poslanicu započinje riječima koje još uvijek izazivaju strahopoštovanje pred utjelovljenjem istine u vremenu: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše (…) svjedočimo.”
Pa ipak, iako nada nije neodređena, ona je svekolika. Iako naročita, ona je istovremeno i opća. Kršćansko ufanje posjeduje kozmičku dimenziju što nadilazi i obuhvaća pojedinačna događanja. Gabriel Marcel, francuski katolički personalistični filozof, tu nadu opisuje kao „potvrdu kako, onkraj svih podataka, popisâ i proračuna, postoji tajanstveno načelo (principium, izvor, počelo, ‒ ne apstraktna izjava, niti pak formula) koja je sa mnom u suglasju, koja može htjeti samo ono što ja želim, ukoliko to što želim zaslužuje biti željeno te je štoviše u suglasju s ukupnošću mojega bića”. Ova razmjerno složena, ali i duboka definicija, želi reći kako naše najdublje potrebe, vrijednosti, težnje i ideali, koji proizlaze iz naše Bogom dane naravi, od slike Božje u nama, nisu tek činjenice o nama, već ujedno i o samoj objektivnoj stvarnosti. Nisu tek subjektivni isječci na zaslonu našega uma, već stvarnosti što ih otkriva naš nutarnji radar; ne tek previranja mora ljudske psihe, već rakete koje su u istinskome doticaju s drugim svjetovima. (…)
Stoga, kada u nadi protiv svake nade vjerujem kako će mi se prijatelj oporaviti od bolesti za koju me liječnici uvjeravaju kako je neizlječiva, ne igram se predviđanja i statističkih prosjeka protiv tih istih liječnika, već proročki izričem nešto o naravi konačne stvarnosti: kako je ona na mojoj strani u prevazi života nad smrću, kako je smrt kora, odnosno, epiderma, odnosno, vanjsko obličje života, a ne obratno, kako konačna stvarnost nije ovaj ravnodušni svemir, već bezgranično brižna i ljubavlju ispunjena volja.
Ufanje gradi mostove između vjere i ljubavi
Nadu nije moguće prekomjerno naglasiti, jer je njena jedina alternativa očaj, koji je gori i od smrti. Bolje je umrijeti, negoli živjeti u očaju, kao što Charles otkriva na kraju Dickensova klasika Priča o dva grada, kada za svoje dragovoljno mučeništvo kaže: „To je daleko najbolja stvar što sam je ikada učinio”. Očaj je obris nade, utvrđuje joj oblik prema njenu izostanku. Nikada ne možemo nešto tako silno cijeniti kao kada nam to biva oduzeto. Radi toga moramo biti istinski zahvalni onima koji su u književnosti bili najveći „pjesnici” očaja, od Propovjednika („ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost”), pa do Jean-Paula Sartrea. Gotovo da bismo na temelju onoga što su napisali veliki ateisti mogli izgraditi teologiju. Odsutni je Bog ponekad jasniji od Boga koji je prisutan.
Povratak zaboravljene bogoslovne krjeposti ufanja uvelike bi u Crkvi ublažila napetosti između liberalâ i konzervativaca. Liberali, naime naglašavaju ljubav – nerijetko nauštrb vjere – dok konzervativci naglašavaju vjeru, nerijetko nauštrb ljubavi. Nada, odnosno, ufanje, premošćuje razdaljinu između te preostale dvije bogoslovne krjeposti, a time i između liberalâ i konzervativaca. Ako započnete od ljubavi, ufanje vas potiče k vjeri, jer, ako koga ljubite, želite da dogmatske, uzvišene, nadnaravne istine vjere o ljudskoj sudbini budu autentične. Ako, pak, krećete od vjere, ufanje vas nuka k ljubavi, jer, ako vjerujete ono što Crkva uči o ljudskoj sudbini, vaša ljubav prema Bogu mora ujedno postati i ljubav prema Njegovoj slici u bližnjemu, čija je sudbina dioništvo u božanskome životu. Ufanje tako gradi mostove ‒ između vjere i ljubavi ‒ između konzervativaca i liberalâ, između sadašnjosti i budućnosti, između zemlje i neba.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.
Peter J. Kreeft: Fundamentals of the Faith (Temelji vjere)
Odabrao I. R.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
