Foto: Shutterstock
„Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma.” (Heb 11,7)
Kolika vjera, Bože moj! Ti si jednostavno došao i rekao Noi: „Napravi sebi korablju…” (Post 6,14-16) i Noa te poslušao. Koje li vjere!!! Tražio si od Noe da skoči, u nepoznato, bez ikakve sigurnosti osim u Tvoju Riječ. „Napravi sebi korablju.” I Noa je krenuo na posao.
Ovdje mi je zanimljivo više stvari.
Ne znamo kakav je alat imao, niti je li imao novca za gradnju…
Nigdje nije zapisano da si mu rekao kada korablja mora biti gotova; nigdje ne piše da je imao pomoćnike, osim svojih sinova koji kasnije i ostadoše s njim na korablji; ne znamo kakav je alat imao, niti je li imao novca za gradnju korablje. Jednostavno si došao i rekao mu: „Napravi sebi korablju”. Sebi. Još više me oduševljava vjera njegovih sinova, jer Noi si Ti, Gospode, progovorio i nekako se čini da je njemu bilo lakše povjerovati: To mi je rekao Bog i ja to moram učiniti… Ali sinovima nisi ti, Bože, progovorio, već je to morao učiniti Noa. Što bi se dogodilo da ga sinovi nisu poslušali? Predmnijevam da bi bili osuđeni na propast. Hvala ti, Bože, što su ga poslušali. Zamislimo: čovjek, ne Bog, čovjek dođe i kaže sinovima: Pomozite mi, moram napraviti korablju, znate, Bog mi je progovorio i rekao da mora biti 150 metara dugačka, 25 metara široka i 15 metara visoka (po današnjim mjerenjima, a možda je bila i veća).
Jesu li mrmljali? Ne znamo, ali znamo da su mu pomagali. Koliko je sve to skupa trajalo? Božja Riječ nam otkriva: oko stotinu godina. Je li Noa znao koliko će posao trajati kad je dobio nalog? Nije. Meni je sve to skupa jednostavno fantastično i fascinantno.
Noa nikada do tada nije vidio potop, ali vjeruje Bogu
Zamislimo: Bog dolazi i kaže Noi da sagradi korablju jer će biti potop. „Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti” (Post 6,17). Noa nikada do tada nije vidio potop, ali vjeruje Bogu. Bog mu lijepo objasni kako korablja treba izgledati i Noa započinje posao sa svojim sinovima. Što se za to vrijeme događalo u svijetu oko Noe? Je li ga netko pitao što radi? Sigurno jest.
„Noa, što radiš?”
„Korablju.”
„Zašto?”
„Padat će kiša i bit će potop…”
„Noa, ti si budala, kakva kiša, kako voda može padati s neba, voda samo izvire iz zemlje, ti si lud.”
Naime, o čemu se ovdje radi. Ljudi zaista do tada nikada nisu vidjeli kišu. Voda je izvirala iz zemlje i natapala zemlju, prema riječima Svetog pisma: Rijeka je izvirala iz Edena … odatle se granala u četiri kraka … Pišon … Gihon … Tigris … Eufrat (Post 2,10-14). A onda u jednom trenutku, kada je korablja bila gotova, Bog kaže Noi da će za sedam dana pustiti dažd na zemlju (Post 7,4) i dalje slijedi opis kako su navalili svi izvori bezdana i rastvorile se ustave nebeske i kako udari dažd na zemlju (Post 7,11-12).
Kako možemo biti sigurni da do tada nikada prije nije padala kiša?! Malo dalje, Pismo nam govori da kada je sve bilo gotovo, i vode se povukle i Noa je izašao iz korablje, prinio je Bogu žrtvu od svih čistih životinja koje je imao u korablji (Post 8,20) te slijedi Božje obećanje: A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas… Dugu svoju u oblak stavljam da zalogom bude savezu između Mene i zemlje… (Post 9,12-17)
U „Hrvatskoj enciklopediji”, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, čitamo kako je duga, citiram: optička i meteorološka pojava višebojnog luka na nebu koji nastaje kada Sunčeva svjetlost obasjava sitne kapljice vode u atmosferi, a čini ju „sedam duginih boja“: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, modra i ljubičasta. Ako je tome zaista tako, da duga nastaje samo kada svjetlost prolazi kroz kapljice vode, onda to znači, s obzirom da je tada Bog prvi put stavio dugu u oblake, da kiša nije padala nikada do tada…
Idemo dalje…
Noa je korablju gradio bez stresa
Što Noa čini? Ništa. Nastavlja s poslom. Bože dragi, koje li vjere. Što si je Noa mislio? Nije imao čekić, bušilicu, dizalicu, stotinu radnika, kamione za prijevoz drva, utovarivače, ništa. Imao je Božji nalog i tri sina koji su pristali pomoći. Prvi dan ode u šumu i sruši drvo. Koliko je to trajalo? Bez motorne pile, samo ručna pila, slabe kvalitete… Drvo je srušeno. Treba odmor, pojesti nešto, a ako se samo posveti gradnji korablje, nema vremena za proizvodnju hrane. Drugi dan, mora se posvetiti (iako ne piše, ali potrebno je) proizvodnji hrane, možda na zemlji, možda čuvanjem ovaca. I tako iz dana u dan.
I opet i opet i opet dolaze zli i iskvareni ljudi (Post 6,5) i ismijavaju Nou. Je li mu dojadilo? Je li se žalio Bogu? Riječ Božja ga naziva pravednikom (Post 6,8-9) i kako je s pobožnim poštovanjem poslušao i nastavio graditi te je na koncu sagradio korablju. Noa je zaista primjer vjere. Čuo je o neviđenim stvarima i povjerovao. I tako polako, polako iz dana u dan.
Ono što mi je još ovdje zanimljivo jest činjenica da mu dobri Bog nije dao rok u kojem posao mora biti gotov, u kojem treba izgraditi korablju. Noa je, rekli bismo današnjim rječnikom, živio bez stresa.
A kakva je situacija danas?
U toliko moraš biti ovdje, u toliko moraš biti ondje, tada mora biti gotovo ovo, tada moraš završiti ono, tada mora dijete biti u školi; žuriš na posao; npr. izvođač radova ako neki objekt nije gotov u roku plaća penale itd. itd.
Ne živimo li stalno pod stresom? Nismo li stalno pod pritiskom? I još ako nije dobro, ismijavaju nas. Tko nam je život učinio takvim?
Piše li igdje u Svetom pismu da Bog daje rok za nešto? Piše kako je na nekoliko mjesta rekao idi, učini, dođi, napravi, ali bez vremenskog odjeka. Ne unosi li nam u život sam đavao tu ovisnost o vremenu i o ograničenom vremenu nekog rada i ostvarenja?
Postali smo, i ne znajući, robovi vlastite egzistencije. Nemamo vremena. Nemamo više vremena. Tko Nam krade vrijeme???
Noa je gradio korablju oko stotinu godina. Mogao ju je graditi i 200 godina, ali Bog mu je obećao, (kad) napravi korablju, doći će potop. Napravi sebi korablju … Ja ću evo pustiti potop. (Post 6,14-17) Ne prije. Bog je znao koliko mu treba vremena, ali Noa nije i svejedno se nije brinuo. Otac Nebeski je došao i rekao napravi i on je krenuo. I to je to.
Bože, oprosti nam što u toj utrci s vremenom, zaboravismo na Tebe, Gospodara vremena.
Bog vas blagoslovio… (žurim 😊)
Pročitajte: Savjeti za sretan život iz Noine korablje.
Autor: Veseljko Kralj; Book.hr
