Foto: Pixabay
Gospodin traži grešnika. Gospodin želi grešnika. Dokaz? Za nas je, dok još bijasmo grešnici, umro (Rim 5,8). Na nama je da se tom milosrđu otvorimo, i da ga drugima posredujemo!
Lk 15,1-32
Čitanje svetog Evanđelja po Luki… Ove riječi slušamo svake nedjelje prije čitanja evanđelja. Evanđelje znači radosna vijest. Pokušat ćemo u ovo evanđelje ući malo dublje kako bismo dopustili da ono uistinu i za nas bude radosna vijest. Tekst je dosta dugačak pa ga trebamo pročitati više puta kako bismo shvatili pouku. Prije nego što krenemo u prispodobe, važno je zamijetiti kome se Isus obraća. Prva rečenica kaže da su se svi carinici i grešnici sakupljali oko Isusa da ga čuju. Vrlo zanimljivo. Zamislite, „najgori” ljudi onoga vremena imali su zajedničko mjesto druženja; bilo je to oko Isusa. Da ga čuju. I ne samo to, Isus ih prima kod sebe i jede s njima. I što On ima reći takvim ljudima? Kritiku? Opomene? Prijetnje? Jezikovu juhu?
Izgubljena i nađena ovca. Isus prvu prispodobu počinje pitajući tko ne bi isto postupio da ima sto ovaca i da jednu izgubi. Tko ne bi ostavio sve druge i pošao tražiti tu jednu? Mislim da su ga svi gledali malo čudno. Prvo, pa tko bi primijetio da jedna nedostaje? Tko bi zatim ostavio 99 i pošao tražiti tu jednu koja se izgubila, a kad je nađe, tko bi napravio veselje zbog nje…? Isuse, mi ljudi to ne bismo napravili, pa nama to nije normalno, pa to je glupo, tu nema logike. Ali, očito je Isusova logika drugačija. Ta je jedna njemu tako dragocjena. Tako vrijedna. Isus tada zaključuje da je tako na Nebu veća radost zbog jednog spašenika, nego zbog 99 onih kojima ne treba obraćenje.
Izgubljeni i nađeni sin. Mislim da ovdje imamo najbolji opis Oca nebeskoga. Ne mogu uzeti previše prostora kako bih prošao cijelu prispodobu, pa ću se osvrnuti samo na dio koji je meni najupečatljiviji, onaj u kojem se sin vraća Ocu. Prvo, Otac ga ugleda dok je još bio daleko, sažali se nad njim te poleti… Otac je imao vremena razmisliti o tome što će učiniti, smisliti kako da ga prekori. Ali, on se jednostavno sažalio i poletio k sinu. Tada Otac, prije nego što je sin išta rekao, prije nego što se ispričao, prije nego što se presvukao, pade sinu oko vrata i, kako bi bilo ispravnije reći, obasu ga poljupcima. A sin je bio sav smrdljiv od svinja, u dronjcima, možda se tjednima nije prao. Sin se zatim kaje, ali oca kao da to toliko ne zaokuplja, nego zove sluge da mu donesu haljinu, onu najbolju… Dalje znamo. Malo zastanimo i usporedimo ovu prispodobu s nama. Možda su neki od nas odlutali i bojimo se povratka, ili se bojimo uopće doći k Bogu. Ali evo ovdje u ovoj prispodobi vidimo da nas Otac čeka, čeka raširenih ruku i široka srca. Njemu je samo dovoljno da mu odlučimo doći. On nas odmah grli, ma kako smrdljivi bili. On je spremio novu haljinu za nas, ONU najbolju. On je za sina imao spremnu haljinu, znao je točno koju. Kad mu se vratimo, On nam stavlja na ruku prsten – znak novog dostojanstva. Radi gozbu za nas.
I da završim. Svi mi često odlutamo svojim putevima i možda nam se teško vratiti. Ali sada malo bolje shvaćamo kakvom se Bogu vraćamo. Stoga neka naš povratak ne bude sutra, nego već danas. Na kraju možemo izmoliti ovu molitvu: „Oče, danas me u evanđelju učiš da si nadasve dobar Otac. Đavao mi često sakrije i zamrači pravu sliku tebe. Molim te, danas mi iznova otkrij svoje očinsko srce. Danas ti se želim vratiti. Molim te, uroni me u svoje srce, koje je moćna utvrda koju nijedan neprijatelj ne može osvojiti. Amen.”
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
