Prihvaćanje – lijek za oblikovanje iskrivljene osobnosti „U nama je sjena. Još je u nama mrak, premda se pojavilo svjetlo. A što je veće svjetlo, to jasnija postaje sjena...“

Foto: Shutterstock

Kada se nekome ponudi potpuno drugačiji tretman, pun poštovanja i čiste ljubavi; kada se nekoga primjećuje i potiče, nekoga tko se cijeli život prezirao – tada snaga zahvalnosti može biti bezgranična. Ali to ne znači da će u toj osobi odjednom, naglo nestati cijela sfera uspomena, davnih shema ponašanja, prigušenih osjećaja, bolesnih i zagađenih trenutaka duše. U nama je sjena. Još je u nama mrak, premda se pojavilo svjetlo. A što je veće svjetlo, to jasnija postaje sjena. Upravo to, prema mom mišljenju, možemo vidjeti u sceni koju je opisao Ivan sažimajući cijeli Magdalenin život.

Naša je sjena sve ono što smo potisnuli iza svijesti

Dobro ju je poznavao, stajali su zajedno ne samo kod križa. Čak i ako s Magdalenom nije bilo tako, u njoj se mogu pronaći mnoge žene koje su se godinama prezirale i odbijale ljubav, a poslije, nakon što su se susrele s Isusovom ljubavi, nisu znale kako da se prema toj ljubavi ponašaju, i bile su im potrebne godine kako bi u njoj sazrjele. Onog tko je godinama imao obje noge u gipsu ili bolesno srce te je koristio respirator, ne možemo odmah postaviti za sportaša broj jedan na maratonu.

Naša je sjena sve ono što smo potisnuli iza svijesti, što smo zbog straha od odbacivanja ugušili. No, tada u našim unutarnjim tminama raste golema snaga, slična vulkanu osjećaja, koji može eruptirati kad nas neki događaja iznenadi. Takav iznenadni događaj bio je gubitak Isusa. Tada je iz Magdalene izašla sva njezina ljubav prema Isusu. Isus je nikada nije dotaknuo (evanđelja to ne spominju nijednom), ali je nikada nije ni odbacio i to je bilo najzdravije za oblikovanje njezine iskrivljene osobnosti. Tako mi se čini, premda uopće ne moram biti u pravu. Ne držim se grčevito teksta, radije se prema njemu odnosim kao prema nadahnuću za mnoge slične pretpostavke.

Magdalenin mrak i oslobođenje

Dok god nismo u kontaktu sa svojom sjenom, sa svojim mrakom, zapravo ne poznajemo sami sebe i nedovršeni smo u nutarnjem sazrijevanju. Magdalena se jako bojala svojih osjećaja i nije se s njima snalazila. Vidimo to u njezinoj težnji za grobom. Izraz „još za mraka” možemo zapravo shvatiti u vrlo osobnom, psihološkom smislu. To je bio Magdalenin mrak – ona je još živjela u njemu. Slično je i sa Sarom i Tobijom; kada se događa oslobođenje, susreću se noću, u mraku. Dok je Isus bio blizu, slušala ga je i vidjela, iz straha je u sebi potiskivala sve osjećaje zahvalnosti, koji su se zasigurno miješali s obožavanjem i težnjom za bliskošću. No, kroz godine je naučila, zahvaljujući jasnom Isusovu stavu, ljubiti čisto i cijelim duhom.

Priredila I.A, Book.hr

Ulomak iz knjige „Dom u Bogu” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjige p. Pelanowskog potražite u web shopu biblioteke Figulus.