„Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.” „Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’” „Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!”
Mt 25,1-13
Prazne i pune svjetiljke
Usporedba o deset djevica, pet mudrih i pet ludih. U cijeloj zgodi nisu bitne djevojke koje su pošle na svadbu, nego je bitan lik zaručnika – zapravo Sina Čovječjega te je naglasak spremnosti poći mu ususret, slijediti ga, ne polovično, nego cijelim bićem. U usporedbi i mudre i lude su pozaspale, dakle sve one nisu bile dovoljno budne. Zaručnik – gospodar dolazi za sve iznenada, u noći, neočekivano. Jedne stoje s praznim svjetiljkama, druge pak imaju zalihe, njihove su svjetiljke pune ulja. O čemu je zapravo riječ kad se govori ovdje o razboritosti uzeti sa sobom i ulje? O tome se Isus ne izjašnjava. Mi ne znamo što ulje ovdje označava.
U životu postoji jedno grozno i strašno ‘prekasno’
Usporedba ulijeva strah i jezu. Ostati ispred zatvorenih vrata, ne moći unići, a biti pozvan na svadbu. Je li to spojivo s Isusom koji govori o dobrome Ocu koji sve ljubi, pred kojim ne treba imati straha? Komu trebamo i moramo pristupiti čistim, djetinjim povjerenjem? Pa ipak su ovo teške Isusove riječi. Odnose se vjerojatno na ljude koji se nikada nisu odlučili živjeti punim životom, koji su u strahu od svega, koji su se zakopali u svoje rovove.
S jedne strane nam je neshvatljivo kako Isus govori u Govoru na gori da se ne moramo brinuti za sutrašnji dan, kako se trebamo prepustiti Providnosti, kako se Otac nebeski brine i za vrapce i poljske ljiljane, a ovdje čak zapovijeda da se mora biti spreman, pripremiti sve dobro. On koji govori o nesebičnom darivanju ističe ovdje sebičnost ovih mudrih djevica koje guraju druge u zaborav, pred kojima se zatvaraju vrata. I nikad im se ne će otvoriti. U životu postoji jedno grozno i strašno ‘prekasno’.
Pred Bogom nema polovičnih stvari! Treba ući u rizik
Ne znamo u kojim je okolnostima izrekao Isus ove riječi. Ali postoje teške riječi koje je uputio svojim suvremenicima nakon početnoga oduševljenja za njegovu osobu, riječi i djela. Prigovarali su mu što on ni njegovi učenici ne poste. On ih upućuje na sliku svadbe kad je nemoguće postiti. Ako je on tu, ako je Bog blizu, onda nema koristi bičevati se, izobličavati lice čineći pokoru. Sad je vrijeme ispunjenja, sad treba vladati oduševljeno raspoloženje, Gospodin je tu.
Zatim imamo i teških riječi protiv gradova u kojima je činio većinu svojih čudesa, a ipak se nisu obratili. Teže riječi upućuje njima nego poganskim gradovima ili čak Sodomi i Gomori. Mjesta Isusova djelovanja su se odvratila od Isusa. Isus se posvema razočarao u njima. Oni su napustili bilo kakvu nadu da bi se bilo što moglo promijeniti. Isus nam želi poručiti: Pred Bogom nema polovičnih stvari. Pred njim se svatko mora odlučiti unići u rizik. Nemoguće je plesati između životnih polovičnosti i neodlučnosti.
Što bi htio Isus poručiti i nama, zapravo slušateljima svih naraštaja? Ima nade! Makar se dolazak zaručnika otegao u duboku noć, on će doći. Svadbena će se svečanost održati. Nemojte se u nadi iznevjeriti. Nada je ujedno i razlog vaše radosti. Ne znamo trenutak kad će se nada ispuniti, kad će se dogoditi ono čemu se nadate, ali je važno izdržati. Za to treba dugi dah, žarko srce koje ljubi, trijezna glava koja razumno misli. To je poruka cijele Biblije. Ona je knjiga velike nade.
U Isusovim riječima postoji ton koji je nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti prekasno. O konačnom ishodu mojega života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”. Moj posao, moj život, sve ono što me snalazi u mojoj svakodnevici, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji sudi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost mojega života i djelovanja. A mogućnost promašenosti dana je kao u školskoj zadaći: Prekrasno napisano, ali promašena zadana tema! Kad je jednom roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.
Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će!
Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, već znači trajno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, već ići prema cilju cjelokupne povijesti koja je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu. Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina, nego hod s izvjesnim, sigurnim ishodom.
Potrebno je spremati se za taj finale, tu veličajnu završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja. Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko na drugoj strani mosta stoji. Odnosno znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi. Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju tog trenutka u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva rane Crkve bijaše: „Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!”
Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hr; Book.hr)
Priredila Martina vidaković
