Foto: Pixabay
Početak je školske godine i vrijeme kad više nego inače razmišljamo o odgoju djece. Donosimo Paulino razmišljanje, koje neka nas potakne da dobro razmislimo odgajamo li svoju djecu za uska vrata, koja vode u nebo, ili za široki put, koji vodi u propast.
Međugorje me uvijek iznenadi. Iznenadi me svježim dokazima o tome kolikima Gospa ondje dotiče srca, mijenja sudbine, spašava život! Ovo što slijedi samo je jedno svjedočanstvo o susretu koji se dogodio jednoga vrućega nedjeljnog poslijepodneva u „Majčinu selu“. Bilo je to pred sam kraj smjene, kad je tijelo još tu, a srce i pamet već na pola puta do kuće. Ipak, Bog nekada progovara po drugima, i to onda kad to najmanje očekujemo.
Ušao je bračni par s dvije djevojčice i malim sinčićem u kolicima. Željeli su ostaviti donaciju za našu djecu. Iz priče saznajem da su podrijetlom iz tih krajeva, a da već duže vrijeme žive u Austriji. Nakon početnog upoznavanja žena je upitala može li dati sinčiću sisati i sjela… Dok je malecki zadovoljno coktao, stvorilo se vrijeme koje se trebalo ispuniti razgovorom. Upitala sam ih kako su završili u Austriji. I tako je čovjek započeo svoju životnu priču: dijete je rastavljenih roditelja, s 14 godina odlazi k ocu u Austriju i započinje raditi na baušteli. Otac se vraća kući, a on je ostao sam. U godinama od svoje 14. pa do 28. godine tijekom tjedna teško radi na baušteli, iščekujući vikende zbog izlazaka s društvom, opijanja, drogiranja… Umoran od takva života bez smisla i cilja, prihvaća poziv jednoga svojeg prijatelja da se zapute u Međugorje. Taj je prijatelj bio upravo izišao iz zatvora, u kojem je završio zbog posla s drogom, a zatim se obratio u Međugorju. U Međugorju odlaze moliti na Križevac i na Podbrdo, gdje živo mole da Bog promijeni njihove isprazne živote, iako ne znaju puno o ukazanjima. Vrativši se u Austriju, nakon četiri mjeseca upoznaje djevojku, svoju buduću ženu, koja ga također potiče na put vjere. Ona je već prije bila crkveno vjenčana i bila je na putu poništenja braka, koje se je, začuđujuće, dogodilo za samo četiri mjeseca. Ali nakon što stupe u brak, nastaju problemi. Život udvoje, život s djecom donosi puno više odgovornosti, a on još nije bio raskrstio sa starim navikama poput alkohola, ludih vožnji… Za to vrijeme žena moli, ne odustaje od njega, kaže da je osjećala u njemu ono nešto dobro, što se je samo još moralo dobro izbrusiti. Nagovara ga te započinju zajednički hod obiteljskih duhovnih obnova kod fra Smiljana Kožula i to ih mijenja. Nastavljaju u zajednici o. Marka Glogovića, a sad su i u neokatekumenskom pokretu. Bog je providio da žive 50 m od crkve posvećene Srcu Isusovu i kažu da je to za njih drugi dom. Muž govori da je sada svjestan da bez Boga ne može ništa i da samo s Bogom sve dobiva smisao. Dan mu započinje i završava molitvom i zna da je cijela njegova životna misija voditi svoju obitelj u vjeri prema Bogu. Svoj boravak u Međugorju su, i produžili za jedan dan, jer osjećaju da se trebaju dobro zahvaliti i pomoliti Gospi prije nego što nastave za more.
Vozeći se kući puna srca zbog ove tako iskrene priče, nisam mogla ne razmišljati o snazi Božje ljubavi, koja je tako moćno preobrazila ta dva života, te dvije ljudske sudbine, koje su mogle završiti tako jadno i nesretno, a sada, evo, tkaju prekrasni mozaik Božjeg milosrđa od svojih života i života svoje djece.
Razmišljam i da im sigurno nije bilo lako, da su se trebali izboriti jedno za drugo i beskrajno si vjerovati. Donositi odluke koje nisu bile uvijek ugodne, baš poput prispodobe o dva puta: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7, 14)
Mogli su, naime, donijeti odluke koje bi bile puno laganije i ugodnije, nekakve kompromise sa svijetom i Bogom, koje ih ne bi nikamo dovele na kraju. Oni su ipak izabrali radikalnu promjenu, koja je dovela do toga da su im se duše „izbrusile u žrtvi i boli“ i krenule putem vječnog života.
“
U toj previše zaštitničkoj ljubavi nismo niti svjesni da zapravo odgajamo mekušce, koji neće biti sposobni napraviti „bolne“ rezove, žrtve ili odluke koje zahtjeva naš „uski put“, koji vodi u Život.
„
O tome kako prava ljubav nekada zna i treba biti zahtjevna radi našeg dobra i odgoja, pisao je i fra Slavko Barbarić. U svojoj knjizi U školi ljubavi opisuje to iskustvo s vidjeocem Ivanom: „Jedne hladne, burovite večeri upitao sam Ivana kako je moguće da ih Gospa večeras poziva na Križevac da mole kad je ovako hladno? Kako to ona, za koju oni uvijek govore da je brižna majka, poziva da se ide kasno i po hladnom, kad svaka razboritost govori da je bolje ostati kod kuće? Moje pitanje nije smelo vidioca, nego se čudio da ja mogu tako nešto pitati. On je odgovorio: ‘Tko te voli i brine se za tebe, mora imati odvažnosti i nešto od tebe tražiti!’ Nakon odgovora ostao sam bez riječi. (…) Shvatio sam, međutim istinu koju samo ljubav može shvatiti i prihvatiti. Nekoga ljubiti ne znači razmaziti ga i učiniti ga slabićem, nego ljubav u sebi nosi prave temelje odgoja. Ona je zahtjevna. Ljubav se za drugoga žrtvuje. Ali ne da ga sačuva od žrtve i kušnje, od križa i bolesti, nego da osposobi pojedinca za život.“ (Usp. str. 18.)
I sama, kao roditelj, razmišljam o tome koliko se svi mi zaštitnički postavljamo prema vlastitoj djeci, koliko ih nekada i previše pošteđujemo rada, obveza, ranijeg ustajanja zbog sv. mise, kojeg napora ili situacija u koje bi ih se trebalo baciti kao mačiće u hladnu vodu, da bi sami otkrili vlastitu snagu i sposobnost snalaženja…
U toj previše zaštitničkoj ljubavi nismo niti svjesni da zapravo odgajamo mekušce, koji neće biti sposobni napraviti „bolne“ rezove, žrtve ili odluke koje zahtjeva naš „uski put“, koji vodi u Život. Odgojit ćemo, naprotiv, ljude koji su naučili i traže da je sve lagano i komotno – baš onako kako im prezentira „široki put“, koji vodi u propast.
Opet i opet, na početku još jedne školske godine, još jedne odgojne i obrazovne cjeline u životima naše djece, posvijestimo si koliko je kvaliteta i zahtjevnost naše roditeljske i učiteljske ljubavi važan čimbenik za buduće ispravne izbore i odluke koje će naša djeca trebati donijeti u svojem hodu prema Spasenju: uska ili široka vrata!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
