Foto: Pixabay
„Tada sam shvatila da ću uvijek, bez obzira na sve što se dogodilo, što se događa ili što će se događati u mom životu, imati tog Prijatelja…”
Svjedoči V. B.
Tražila sam prave prijatelje
Prije svega nekoliko godina doselila sam se u malo veći grad od onog u kojem sam proživjela velik dio svog života. Ljudi koji su tamo duže vrijeme živjeli imali su svoj ustaljeni krug ljudi, svoju sigurnu zonu u kojoj su se manje ili više osjećali zaštićeno. Već na samom početku upoznala sam ljude za koje sam mislila da bih se s njima mogla lijepo slagati, međutim kako je vrijeme prolazilo, to se pokazalo neistinitim. U njima nisam uspjela naći podršku i oslonac, koji su mi tada bili itekako potrebni. Tada sam shvatila da će se moja potraga za pravim prijateljima nastaviti.
„Ne boj se, ja ću polako ići ispred tebe i pripremati teren!”
Netom prije dolaska u taj novi grad upoznala sam jednog Prijatelja s kojim sam imala priliku iskreno porazgovarati. Ta prilika, susret, s Njim dogodio mi se jednom u životu i izgledao je ovako: On je hodao ispred mene po jednoj zavojitoj cesti duž koje se, s strane desne, prostirala strmina, a s lijeve strane je bila provalija. Hodajući tako, doviknuo mi je iz daljine: „Pođi za mnom da vidiš što sam ti sve pripremio! Ne boj se, ja ću polako ići ispred tebe i pripremati teren! Čekam te iza zavoja!” Upravo zbog Njega i tih Njegovih riječi odlučila sam poći tamo gdje sam sada.
Sve se činilo idealnim, sve do jednog dana kada je u živote mojih prijateljica ušao „netko važniji”…
Nakon prvog neuspjeha u sklapanju prijateljstava u novome gradu nisam odustajala, već sam nastojala biti što otvorenija prema ljudima koji su me okruživali. Čak sam im dopustila da me bolje upoznaju. To je bio velik korak za mene jer se do tada nisam tako lako otvarala ljudima. Kako je vrijeme prolazilo, malo-pomalo uspjela sam steći prijateljice o kakvima sam prije samo mogla sanjati. Bila sam zaista sretna s novim prijateljicama koje su me po prvi put u mom životu prihvatile baš onako kako sam zamišljala i priželjkivala da budem prihvaćena. I više od toga! Sve se činilo idealnim, sve do jednog dana kada je u živote mojih prijateljica ušao „netko važniji”.
Bilo mi je drago zbog njih, ali…
Bili su to njihovi novi dečki. Ono što sam tada primijetila nikako mi se nije svidjelo. Više ni jedno obično ispijanje kave nije bilo isto. Svaki put kada bih htjela s njima popričati o važnim temama, taj „netko” bi se upleo. Tipkanje po mobitelu u svrhu što hitnijeg odgovaranja na poruku (koja u tom trenutku uopće nije bila toliko hitna), javljanje na pozive koji su vjerojatno mogli pričekati, i druge stvari, koje sam u tišini primjećivala– sve zato što je taj netko postao „važniji”. One ni pojma nisu imale koliko tuge mogu izazvati takvi postupci. Naizgled su to bile banalne stvari, ali ja, takva kakva jesam – osjećajna – sve sam osjetila. I, ne, nije istina da mi nije bilo drago zbog toga što su mi prijateljice upoznale nove ljude, nego mi se jednostavno sve to nije činilo previše ispravnim. Također, nije bila stvar u tome da sam bila ljubomorna ili tako nešto, ili da sam pak svim snagama htjela zadržati pozornost na sebi (što bi bilo stvarno sebično), ali uvijek je postojao i postoji taj „netko važniji”. Zbog svega toga nisam mogla ne zapitati se: hoću li i ja jednog dana upoznati nekoga takvog i kako ću li se ja tada odnositi prema svojim prijateljicama? Hoću li ih odjednom zaboraviti, kao da ne postoje i nikad nisu (iako mi one često kažu drugačije) ili ću se pak odnositi prema njima kao da se ništa nije promijenilo (kako bi i trebalo biti)?
Nakon dugog razmišljanja shvatila sam da ću uvijek, bez obzira na sve što se dogodilo, što se događa ili što će se događati u mom životu, imati tog Prijatelja…
Tko je taj koji je važniji i od onog „najvažnijeg”?!
Oni će me uvijek držati za ruku i biti uz mene kada bude najteže, On će me dozivati imenom, riječima: „Pođi za mnom da vidiš što sam sljedeće pripravio za tebe!”
Kad god se sjetim tih Njegovih riječi, poželim da i drugi shvate ono što sam ja: da je On važniji i od onog „(naj)važnijeg”.
