13. listopada ove godine Samuel J. Aquila, nadbiskup Denvera, zajedno s pomoćnim biskupom Jorgeom Rodriguezom i svim župnicima Colorada, posvetio je Denversku nadbiskupiju Bezgrešnomu Srcu Marijinu, uza 100. obljetnicu Gospina ukazanja djeci pastirima u Fátimi.
Kao priprava za nadbiskupijsko slavlje izložena je na čašćenje slika Bezgrešnog Srca Marijina, koja prikazuje Mariju istodobno u tradicionalnom i u suvremenom stilu. Njezin je autor Cameron Smith, slikar kojeg je povodom nastanka te slike intervjuirao Denver Catholic. Donosimo dio tog intervjua, u kojem umjetnik govori o izazovima slikarstva u današnjem svijetu i mogućnosti opstanka slikara isključivo vjerske tematike.
Kako ste počeli slikati?
S umjetnošću sam povezan od djetinjstva. Sjećam se kako sam bojao slikovnice u vrtiću i bio jedan od glavnih „umjetnika“ u razredu dok sam išao u školu. U srednjoj školi vjeroučitelj mi je preporučio da se upišem na studij dizajna na Državnom sveučilištu u Sjevernoj Karolini, i to sam učinio. Za vrijeme studija počela me je zanimati umjetnost i zadnje sam godine započeo sa svojim vlastitim ateljeom. Zanimalo me je slikanje, skulptura, fotografija i ostale discipline, ali sam se u radom u ateljeu sve više usmjeravao na slikanje. Privlačili su me kompleksnost slikanja i zov boja. Njegove su mogućnosti zbilja široke.
Kako se je razvijao vaš slikarski poziv? Što vas je motiviralo da se tomu potpuno posvetite?
Nisam se želio prepustiti nečemu što me ne bi sasvim ispunjavalo … a to je za mene bila jedino umjetnost. Shvatio sam da je bit umjetnosti „uzajamno djelovanje s Duhom Svetim u postojećem okruženju“. Kad sam to jednom prihvatio, doživio sam snažan poziv da se posvetim umjetnosti. Moj umjetnički put zrcali moj vjerski život u mnogočemu. To je trajan ciklus rekonstrukcije, predanja i obnove.
Međutim moja mi je karijera još uvijek zagonetka, kojom se bavim godinama i uvijek se iznova razvija. Slikanje me je proganjalo dok sam se bavio ostalim poslovima da bih preživio. Brušenje mojih vještina bio je samo prvi korak prema izgradnju umjetničke karijere! Godine 1998. dobio sam prvi pravi slikarski posao, narudžbu za portret u Degasovu stilu. A nakon što sam pročitao Pismo umjetnicima Ivan Pavla II., moj je glavni cilj postao izražavanje vjere umjetnošću. Počeo sam kao pomoćnik jednoga katoličkog skulptora, koji me je upoznao s posvetom Mariji sv. Ljudevita Montfortskoga, koja je najviše utjecala na moj život i umjetnost. U ljeto 1999. upoznao sam svoju sadašnju suprugu Kirsten, na jednome misijskom putovanju. Vjenčali smo se 2002. i dok smo očekivali svoje prvo dijete, spremali smo se za Svjetski susret mladih u Torontu (2002.), gdje smo prvi put predstavili svoj obiteljski umjetnički apostolat – katoličku umjetnost obitelji Smith. Petnaest godina kasnije imamo petero djece te i dalje razvijamo svoju obiteljsku umjetničku djelatnost.
Kako je bilo slikati Bezgrešno Srce Marijino i Presveto Srce Isusovo?
Da budem iskren, cijeli je proces slikanja dvaju srca bio potresan i dojmljiv. Više sam puta pokušavao naslikati dva srca, ali nisam imao pravo nadahnuće. Poznate slike Van Gogha i Klimta, nekoliko suvremenih umjetnika, kao i iskustvo u slikanju Kristeninih portreta, dovelo je do te slike. Sve je trajalo dvije godine, a svaki put kad bi mi „krenulo“, i život moje obitelji bi se posložio. Dok sam postao samostalan umjetnik, stao sam na svoje noge i počeo dobivati narudžbe. To je bila velika milost, jer sam bio tjeran završiti narudžbe dok sam prolazio mnoge velike poteškoće. Bezgrešno Srce Marijino bila je prva slika u kojoj sam spojio apstrakciju i tradicionalni realizam. Tu sam ideju dobio iz ikonografije, ali htio sam uklopiti i svoja vlastita zamišljanja i koristiti obrazac koji je bio samo moj. Htio sam da ujedno bude suvremena, ali također i tradicionalna. Bezgrešno Srce Marijino utrlo je put i nadahnulo Presveto Srce Isusovo.
Koja je najteža, a koja najljepša stvar u životu slikara?
Profesionalno bavljenje slikarstvom i preživljavanje od tog posla nevjerojatan je izazov. To bih usporedio s treniranjem za Olimpijske igre bez sponzora. Ako usto imate i obitelj, financije su nedvojbeno najveći izazov i zapreka umjetničkomu radu. Doista sam blagoslovljen što mi je, bez obzira na stres pod kojim sam bio i usprkos borbama, providnost omogućila umjetnički uspjeh kojem se nisam ni nadao. Najveća mi je nagrada kad vidim kako je moj rad utjecao na ljude, a najveći uspjeh saznanje da je umjetničko djelo uspjelo i da ono znači sudjelovanje u stvaranju ljepote.
Kako je nastao crtež sv. Ivana Pavla II.? Kako je to što ste ga vidjeli djelovalo na samo crtanje?
Crtež Portret svetca nastao je početkom 2001. Izvrsnost tog crteža dala mi je ideju da ga tiskam, zajedno s ostalim djelima, za susret mladih s papom u Torontu. Samo mjesec prije Svjetskog dana mladih bio sam u Rimu i vidio svetog oca. Bila je opća audijencija i kad sam ga vidio uživo, bio sam veoma dirnut. Njegova je ljubav bila doslovce opipljiva.
Upravo me je ta ljubav nadahnula da nacrtam njegov portret, a koju sam osjetio u njegovim djelima, pogotovo u pismu umjetnicima. Taj intenzitet i strast, njegov poziv na učeništvo i svetost bili su tako osobni. Htio sam to ovjekovječiti i uspio sam na tom crtežu. Proveo sam deset sati na dan crtajući jedan detalj. Moja žena bi došla s posla nakon 12-satne smjene kao medicinska sestra i upitala me: „Koliko si napredovao?“ A ja bih joj pokazao neku sitnicu: „Evo, ovo ovdje.“ Kad se sada toga sjetim, mogu se tomu i nasmijati, ali na taj način se uči.
Veoma sam zadovoljan tim radom. On pokazuje kako pamtim Ivana Pavla Velikoga – stara, ali snažna. On je bio uistinu prava očinska figura. Sv. Ivane Pavle Veliki, moli za nas!
Na čemu sada radite i što vas je potaknulo?
Promocija katoličke umjetnosti apostolat je obitelji Smith. Stvarati slike za Crkvu i crkvene zajednice pod svaku cijenu na prvom nam je mjestu. Poziv katoličkog umjetnika prije svega je obnoviti lice Crkve. To nije uvijek moguće originalnim djelima, jer se većina slika danas dobiva digitalnim putem i pretiskom, ali postoji potencijal. Trenutno radim na slici Gospe Gvadalupske, koju je zatražila organizacija za koju znaju svi katolički umjetnici, Zaklada Ivana Pavla II. za svetu umjetnost. Ona se zalaže za suradnju s umjetnicima i osiguranje sredstava da mogu ostvariti svoje projekte. To je veoma važna zadaća, jer umjetnici mogu prodati svoj rad tek kad je on završen. Zaklada se temelji na široku konceptu prikupljanja novca te želi uključiti sve ljude. Vodi ju velečasni Michael Burbeck, a cilj joj je izgradnja kulture svete umjetnosti.
Autor: Therese Bussen (Aleteia.org; Book.hr)
Preveo Josip Sinjeri
