Kad se nađeš na željezničkom prijelazu između dviju spuštenih rampi…

Foto: Shutterstock

Znate onaj osjećaj kad čitate napetu knjigu i nestrpljivo očekujete daljnji rasplet radnje? Eto, tako sam se osjećala jednog lijepog rujanskog popodneva kad smo se nas troje suradnika Kursilja, koji se nismo poznavali od ranije, vozili na jedan poseban susret u Austriju.

I sto sam puta prošla preko tog prijelaza… Polako sam smanjivala brzinu, vidjela sam – nema vlaka, i došla sam na prijelaz kad, eto, spustila se rampa iza i ispred mene…

Sunce je obasjavalo prekrasan krajolik, a nas smo se troje međusobno obogaćivali svjedočanstvima o susretu sa živim Bogom. U jednom trenu jedna je gospođa, žena blizu sedamdesete godine života, podijelila s nama priču kako se našla na željezničkom prijelazu sa svojim „fićekom”, a iza i ispred nje se naglo spustila rampa. Citirat ću dijelove njezine priče jer doista zvuče kao da su pisani za film.

Započe ona ovako: „A sad ću ja vama ispričati što se meni dogodilo kad sam jednog dana sa svojim „fićekom” išla s posla. Trebala sam ići od jedne škole do druge. I sto sam puta prošla preko tog prijelaza… Polako sam smanjivala brzinu, vidjela sam – nema vlaka, i došla sam na prijelaz kad, eto, spustila se rampa iza i ispred mene. „Fićo” je mali auto pa sam se našla zarobljena između obje rampe, a da auto nije bio oštećen. Ništa, ugasila sam auto, zatvorila oči i izgovorila jednu riječ (preporučam ju i vama, uvijek i u svemu, što god da se događa). Dakle, uzdahnula sam i samo rekla: „Isuse”. Znala sam da je sad to to, da nema povratka, da je moj život završio. Otvorila sam oči i vidjela da se vlak približava, ali sam također vidjela da se rampa najednom podiže. U šoku, nisam shvaćala da je to stvarno. A onda je netko dotrčao do mene i rekao mi da upalim auto.«

Falilo je samo nekoliko centimetara da me vlak pregazi

»Dakle, upalila sam auto, dala desni žmigavac, i parkirala se sa strane. Znate koliko je falilo da me vlak pregazi? Ništa, tek nekoliko centimetara. Prije nego što sam se snašla i maknula se s pruge, vlak je na mom autu stigao tek okrznuti zadnji branik. Ugasila sam auto, podigla ruke s volana – tresle su se. Samoj sam sebi rekla: „Pa sad je sve prošlo, zašto se treseš?” Bila sam u šoku. Sjedila sam u autu i rekla: „Isuse, pa Ti si meni dao novi život. Što Ti sad želiš od mene?”«

„Upoznaj Me!”

»Bila sam ispunjena u svom učiteljskom pozivu, ali bilo mi je očito da On želi još nešto od mene. I tako sam u miru sjedila u autu očekujući odgovor. Uskoro sam u svojoj nutrini čula: „Upoznaj Me!”

Nakon toga otišla sam duhovniku, ispričala mu što mi se dogodilo, a on mi reče: „A ništa, Ano, najbolje ćeš Ga upoznati ako kreneš studirati teologiju.” I dakle, tada već s diplomom i kratkim stažem učiteljice, pošla sam studirati teologiju.

Radila sam i studirala istovremeno, i nije bilo baš jednostavno. No, Bog se pobrinuo pa sam se nakon nekog vremena, nakon isteka ugovora u školi, zaposlila u tvrtki u kojoj sam mogla raditi ujutro, dok su mi predavanja na teologiji uvijek bila popodne pa sam sve uspjela riješiti. Sve je to Bog mudro vodio, pa sam nakon završetka teologije već jako brzo počela raditi kao vjeroučiteljica. I taj me poziv doista ispunjava. A sve je započelo sa spuštenom rampom i Njegovim pozivom da Ga upoznam.«

Naravno da smiješ, samo piši

Eto, bogatstva neizmjernog. Iako baš nisam bila odmorna ni preoduševljena za ovo putovanje i susret sa svim tim ljudima, mogu reći kako me naš maštoviti Stvoritelj ponovno pošteno iznenadio. Nas smo se troje toliko dobro slagali i nadopunjavali da je to bilo čudesno.

Kad smo stali na prvom odmorištu, više nisam mogla izdržati i našu sam „tetu” upitala smijem li njezinu priču podijeliti na ovom posebnom portalu. Bila je iznenađena, ali je i odmah odgovorila: „Da, naravno da smiješ, samo piši.”

Jer ti si predivan Bog…

Fascinantna mi je slika Boga koji se igra. Doista, kad se On zaigra, onda zaboravi na prostor i vrijeme, a moje srce uvijek iznova ispuni zahvalnošću jer me tako stručno pobijedi u mojim mislima i planovima. 😉 Ali i redovito me posrami, jer si ja već unaprijed „posložim film” kako će koji susret, društvo izgledati, no nikad ne ispadne onako kako si ja to „majstorski” posložila. Uvijek to bude neočekivano, novo i prekrasno iskustvo. Nikad nisam pomišljala da će me slati na rad u Svoj vinograd, da ću čuti tolika prekrasna životna iskustva i da ću uvijek iznova, sa zahvalnošću moći zaključiti kako On doista jest predivan Bog, kako to lijepo pjeva jedna naša duhovna pjesma.

Stoga, poučena novim iskustvima i saznanjima, nastojat ću živjeti onu divnu mudrost koja kaže kako valja očekivati neočekivano. Ili riječima psalmista: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.” (Ps 37,5)

Autorica: Anika Sačić; Book.hr