Većina ljudi danas žive tuđe živote Ezistencijalni paraziti. Da bi ti postao ono što jesi, netko ti mora „zatvoriti vrata pred nosom“ onako kako je Bog zatvorio Evi Adamov bok, da počne živjeti svoj život

Uključite se u našu Viber zajednicu.

Foto: Felipe Teixeira, Shutterstock

(…)

Kada sam čitao tekst o stvaranju Eve iz Adamovog rebra (usp. Post 2,21) obratio sam pažnju na hebrejsku formulaciju koja govori da je Bog, nakon što je „uzeo“ Evu iz Adamova rebra, „zatvorio“ (heb. SAGAR) njegov bok tijelom, mesom, isto kao kad se zatvaraju vrata pred nekim tko hoće nasilno ući u kuću. To je napravio stoga da bi Eva mogla biti sa sobom, da ne bi bježala natrag u Adamovo biće bojeći se činiti svoje korake.

Žive ali ne svojim životom, raduju se onome čemu se drugi raduju ili tuguju kada drugi plaču, nemaju svoje osjećaje, nemaju svoga mišljenja

Ne žive svojim životom

Oko nas je mnoštvo ljudi koji ne žive svoj život: citiraju, pozivaju se na nekoga, privijaju se na nečija ramena, kao mačka izvijaju svoje tijelo pored „čovječjeg boka“, mrmljajući nešto nerazumljivo i ostajući u transu uživanja koje ne vodi nikakvom vrhuncu i nema kraja. Žive ali ne svojim životom, raduju se onome čemu se drugi raduju ili tuguju kada drugi plaču, nemaju svoje osjećaje, nemaju svoga mišljenja, nemaju svoga života…

Da bi ti postao ono što jesi, netko ti mora „zatvoriti vrata pred nosom“. Obično se pred nama zatvaraju one osobe kod kojih smo osjetili otvorenost…

Često jesu „netko“, ali nisu oni sami. To su egzistencijalni paraziti. Da bi ti postao ono što jesi, netko ti mora „zatvoriti vrata pred nosom“ onako kako je Bog zatvorio Evi Adamov bok, da počne živjeti svoj život. Adam se „zatvorio“ da Eva ne bi nestala u njemu, da se ne bi vratila u njegovu nutrinu.

Nemaju ni vlastite osjećaje

Danas ipak većina ljudi funkcionira po neshvatljivoj i neiskorjenjivoj sklonosti da žive ne svojim, nego tuđim životima, preuzimaju brige drugih i pobjegnu od svojih, nemaju čak ni svoje osjećaje, ne misle svojom glavom, podređuju se drugome i o njemu su ovisni. Da bi se mogla roditi tvoja osobna svijest, moraš ući u rizik samoće i predati se prevari, spoznaji da te nitko neće, da si odbačen. Obično se pred nama zatvaraju one osobe kod kojih smo osjetili otvorenost, koje nas pozivaju da se „oslobodimo“ samostalnosti i odgovornosti za svoj život. (…)

Iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.