Foto: Shutterstock
„Kako će ispasti ovo; što će biti s onim…?”
Godine 1998. dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti. Išao sam u šetnju i u svojoj glavi zamišljao sljedeće: „O, kako će izgledati sljedeće ljeto ili kakav će biti ovaj razgovor?” Pritom sam se osjećao nekako čudno: „Ah, sigurno će ispasti loše”. A zatim mi je odjednom sinulo: „Hej, u Bibliji stoji da ne praviš slike”. Time se ne misli na idole. Tada sam pomislio: „Pa ja stalno u glavi stvaram neke slike. „Ova osoba je takva, ova će situacija izgledati baš ovako…” I upravo me to stalno sprečava da jednostavnu sadašnju stvarnost vidim upravo onakvom kakva ona doista jest. Često je ta situacija mnogo jednostavnija od one koja se vrtjela na mojim slikama. Ona sekunda u kojoj osjećamo bol dok zubar brusi zub mnogo je manje bolna od onog sata dok smo u strahu čekali zubara, zar ne? Začuđujuće je da jednostavno samo postojanje u sadašnjem trenutku krije u sebi snagu da budeš u sadašnjosti.
U ovome trenutku dobivaš milost da živiš taj trenutak
To znam, i to ne samo iz vlastitog iskustva, jer sam u životu mnogo toga prošao (ja sam jadan čovjek, i tako to…) nego i iz iskustva ljudi koji su zbog svoje vjere patili i bili mučeni. Oni su rekli: „U trenutku kada počneš razmišljati na način: ‘Ovdje sjedim već dva tjedna i nikada neću izaći’, postat ćeš očajan. Ali u ovome trenutku uvijek dobivaš milost da živiš ovaj trenutak.” Sigurno si već iskusio da bi mogao poludjeti kada prolaziš kroz nešto bolno i počinješ misliti kako dugo to već traje i kako dugo će još trajati. U slikama u našoj glavi odigravaju se najčudnije stvari. U sadašnjem trenutku, krije se u pravilu uvijek ona snaga potrebna da živimo ovaj trenutak. „Ne brinite se”, kaže Isus. (…) Evo četiri zaključka do kojih sam došao.
1. Kad nismo u sadašnjem trenutku, gubimo mir
Živimo zapravo sa stalnim osjećajem pritiska i nezadovoljstva. Ili se brinemo oko toga što će se dogoditi u budućnosti ili žalimo za onim što je bilo u prošlosti. Ili očekujemo ono što će možda jednom biti ili žalimo za onim što je ranije bilo. I budući da smo ranije napravili nešto krivo, strahujemo da ćemo kasnije ponoviti isto. To znači da u našem unutrašnjem biću čitavo vrijeme vlada pritisak i nezadovoljstvo. I to nije sve. Stvaram si probleme koje uopće ne bih morao imati.
2. …nedostaje nam motivacije
Rezultat toga je da uopće nemam motivacije. Ljudi koji u velikoj mjeri žive u prošlosti ili pak samo sanjaju o budućnosti, ne nalaze dovoljno motivacije u sebi samima. To izgleda otprilike ovako: još nije sutra, a što će biti, još se ne zna, a ranije je bilo… Uz takve misli, čovjek teško može biti motiviran.
3. … nedostaje nam kreativnosti
Postoji, međutim, jedna još gora ili barem jednako tako loša posljedica toga a to je nedostatak kreativnosti. Što misliš, kada je tvoj mozak najkreativniji? Dok spavaš? Istraživanja mozga pokazala su da je mozak najkreativniji kada ga pustimo na miru! Ali pustiti mozak na miru ne znači gledati televiziju ili ležati u krevetu, jer se i u krevetu u našoj glavi može događati pakao. Većina umjetnika ili filozofa i mislilaca ne dobiva inspiraciju ili neku kreativnu ideju ako naporno razmišljaju. Otprilike ovako: „Ja ću razmišljati cijelo vrijeme i konačno ću doći na ideju”. Za kreativnost je mnogo bolja otvorenost uma. Zbog toga najbolje ideje često dolaze kada o njima uopće ne razmišljamo. To ljudi najčešće govore.
Kako je McCartney dobio ideju za „Yesterday”?
Paul McCartney je rekao da je ideju za pjesmu „Yesterday” dobio jednog jutra dok je ležao u krevetu i budio se. Što da je sjeo i rekao: „Koja bi bila dobra melodija?” To vjerojatno ne bi funkcioniralo. Vidi, 80 posto naših misli nema smisla. I ja tako mislim. A to je jedan od razloga zašto smo tako nekreativni. Zarobljeni smo u svome mišljenju. Često sam puta to doživio, i to baš onda kada sam morao biti kreativan, naime, u vrijeme dok sam radio na svojoj disertaciji. Najteži dio je kada danima sjediš i misliš: „Kako promišljati ovaj problem?” Pisao sam o jezično-filozofskoj temi kod koje sam uvijek bio u dilemi da još jedino ja razumijem to o čemu pišem. Ponekad bih pročitao ono što sam napisao i pomislio: „Kada bih ja to razumio…” – kakva glupost. Pravi problem nastaje, međutim, kada pročitaš i kažeš: „U redu, dobro, a kako sada dalje?” A zatim ne dolazi ništa. Doživio sam često puta da za vrijeme molitve – za to se vrijeme uglavnom trudim biti u sadašnjem trenutku, to je moja molitva – uopće nisam razmišljao o tim stvarima, nego bih došao pred Gospodina (zvučat će kao bajka, ali je istina) i u toj tišini pred Gospodinom sinula bi mi ideja kao 3D, te bih nakon toga napisao deset stranica teksta punih dubokih misli. Često sam puta to doživio, knjiga naime ima 500 strana! Rijetko mi se dogodilo da su mi kreativne ideje dolazile kad sam naporno i svjesno razmišljao. Rješenje ukupnih problema, gdje intuitivno dolazimo do izvanredne nove ideje, pojavljuje se kada to ne očekujemo. Kad ne mislimo! (…)
4. …propuštamo susrete s Bogom
Mnogo lošije od osjećaja nezadovoljstva, pritiska, nedostatka kreativnosti i motivacije je to što propuštamo susrete s Bogom. Stvar je u tome što je Bog uvijek u sadašnjem trenutku. Bog je uvijek aktualan, sada i ovdje. U prošlosti je uvijek bio i bit će u budućnosti, ali on se ne vrzma u tvojim mislima. Bog je ovdje i sada. Reći ću ti sada jednu vrlo provokativnu riječ iz knjige „The cloud of unknowing” koju poznajemo u prijevodu kao „Oblak neznanja”, djelo engleskog monaha iz 14. stoljeća. Saberi se, mene je ta riječ potresla. On kaže: „Sve stvari na koje misliš, sve dok to mišljenje traje, stoje između tebe i tvoga Boga”. Sve stvari na koje misliš, nalaze se između tebe i tvoga Boga. To je teška izjava. Pogledaj, on ne kaže da ćeš do dobrih ideja doći za vrijeme molitve. Ne kaže da je loše ako imaš dobre ideje. Nije rekao: „Hej, možeš doći do dobrih novih spoznaja”. Samo je rekao: „Dok su misli u tvojoj glavi, to mišljenje stoji između tebe i tvoga Boga”. Uups! Postaje još žešći kada kaže da je grijeh neprijateljsko držanje, ponašanje koje razara tebe i druge, i vezu s Bogom.
Uvijek postoji samo sada – uđi u zemlju mira
Svi glavni grijesi nastali su dragovoljnim prizivanjem misli. Štoviše, on ide i dalje i specificira ove misli kao misli o nekim ljudima ili o nekim stvarima koje je Bog jednom stvorio. Nevjerojatno! On ne govori o tome da si ti zamišljaš kako ubijaš čovjeka mesarskim nožem ili kako ideš sa susjedom u krevet ili nešto slično, nego govori samo o suvišnim mislima koje dobrovoljno uzgajaš u svojoj glavi. Suvišne su misli zapravo misli koje te odvlače negdje u prošlost ili u budućnost i tako te onemogućavaju da u sadašnjem trenutku uzmeš baš ovu ružu, da se susretneš s Bogom, jer to se može dogoditi upravo sada. Taj se susret neće dogoditi u budućnosti, neće ni u prošlosti, on se može ostvariti samo sada. U Poslanici Hebrejima na jednom mjestu piše: „Danas, kada čujete njegov glas, neka vaše srce ne bude tvrdo” (Heb 3,15). U trećem odlomku pisma govori se o tome kako postoji jedna „zemlja mira” koja je posvećena Božjem narodu i zbog toga: „Danas, kada čuješ taj glas, pođi u ovu zemlju mira”. Ali uvijek je samo „danas”. Uvijek postoji samo sada. (…)
