Foto: Shutterstock
Nisu nam potrebne istočnjačke meditacije – kršćanstvo ima brojne načine moljenja
Ne malo ljudi naših dana naučilo je meditativne vježbe koje im dobro pomažu u rastrganosti i zahtjevnosti našega vremena. Mnogi od tih načina meditacije imaju izvorište u Aziji. Neki koji svaki dan obavljaju takve meditativne vježbe, priznaju da im to vježbanje pruža nešto opuštenosti i smirenja; da su lakše pronašli sami sebe; štoviše, da su stekli snažniji osjećaj za transcendentno, za božansko. Najčešće se takvo meditiranje, koliko god bilo korisno, neće još moći nazvati molitvom, susretom s Božjim Ti. I valja se pitati, ako su te vježbe azijskoga podrijetla, mogu li se one odvojiti od svoga svjetonazornoga izvorišta i pozadine, neće li možda zapadnjak, izrastao na kršćanskome tlu, biti njima i otuđen?
Postoje li kršćanski načini meditacije koji su, slično kao i gore spomenuti, vrlo jednostavni, koji čovjeka u dobrom smislu vode k samom sebi? Još više: privode ga k Bogu? Otvaraju ga više prema ljubavi? Načini meditacije koji su molitva u pravom, kršćanskom smislu? Kršćansko vježbanje koje se u današnjoj svagdašnjici redovito može obavljati, a da ne bude nov napor uz sve one napore koji se već inače traže? Koje se ne obavlja samo glavom nego obuhvaća cijeloga čovjeka i stoga ima moć preobrazbe?
Smirujuća molitva, tj. molitva srca
Kršćanska predaja poznaje mnoge od tih načina moljenja. Djelomice su pali u zaborav uslijed snažnih strujanja usmjerenih prema izvanjskomu. Jedan od tih načina meditacije izlaže se ovdje. Vuče korijenje iz jedne prastare tradicije i nastao je na prijelazu iz Azije prema Zapadu. To je smirujuća molitva, izdanak Isusove molitve ili molitve srca. Ona može dovesti do »bivstvene« molitve, to jest, može vježbatelju omogućiti da moli iz dna svoje kršćanske biti.
U nama duh Isusa vodi otajstveni razgovor s Ocem
Temeljnu duhovno-teološku pretpostavku za taj način molitve donosi nam Novi zavjet.
Kad je neki čovjek kršten, u dubini njegove duše, u samom njezinu središtu, u najskrovitijem kutku njegova bića prebiva i živi duh Isusa Krista, najunutarnjiji život, najunutarnjije svjetlo u središtu ili u dubini našega života. A taj duh Isusa Krista u nama nije nijem. On vodi otajstveni razgovor s Bogom, Ocem. U nama i iz samoga srca našega bića upućuje Pavao Ocu riječ ljubavi: »Abba ‒ (dragi) Oče«. Nadalje kaže Pavao: »A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!« (Gal 4,6) i: »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5).
»Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh…«
U nama tinja neprekidno moljenje, skriveno i skrovito moljenje Duha Kristova Ocu. Roger Schutz: »Ti si onaj koji dan i noć moli u meni, a ja to i ne znam«. Pa što je uopće sve naše moljenje? Što zapravo znamo kako i što treba da molimo? Pavao veli u Poslanici Rimljanima (8,26): »Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh (Kristov u nama) za nas zauzima neizrecivim uzdasima«, jezikom koji ne razumijemo, sada u zastrtosti našega ovozemaljskog puta ‒ jezikom ljubavi Sina u nama s Bogom, Ocem.
„Ne znam što da molim… Isuse, moli ti u meni!”
Tu skrovitu dubinu, koja je za kršćanina duh Kristov u nama, vjerom i šutnjom ugnijezditi u taj dah našega daha ‒ to bi bio cilj moljenja. »Ti moj si dah kad molim ti se«, stoji u jednoj pjesmi u crkvenoj pjesmarici »Gotteslob« (br. 621). Fenelon, veliki molitelj, počinje molitvu, koja je postala poznata, rečenicom: »Gospodine, ne znam za što da molim… Ne znam što da molim…« Stoga traži i upinje se za riječima molitve. No na kraju diže ruke od svega i kaže Kristu: »Moli ti u meni!«
A Mehthilda Magdeburška, mističarka iz 13. stoljeća, moli:
Ti blistaš u mojoj duši
k’o zraka sunca na zlatu.
Gospode, kad u Tebi bivat mogu,
preobilno milje je moje.
Sad sam Ti pjesmu pjevala,
al’ pjesma mi još ne uspjela.
Ako Ti meni bi pjevao,
mahom bi pjev mi uspio.
Koji mole ovu molitvu postižu začuđujuća unutarnja iskustva
Mnogi koji su došli na vježbanje molitve srca ili smirujuće molitve i jednostavno se držali uputa, postigli su začuđujuća unutarnja iskustva. Sjećam se, na primjer, neke učiteljice, koja mi je nakon dvije do tri godine jednoga dana zahvalila što sam je uputio na tu molitvu. Ispričala je kako je s jedne strane iskusila opće produbljivanje svoga molitvenog života, a s druge pak strane s mnogo većom sigurnošću nastupa u svojem zvanju, s mnogo više opuštenosti i unutarnje slobode u odnosu prema djeci. I njezin je suprug, kaže, ustanovio kod nje pozitivnu promjenu otkako intenzivno i ustrajno obavlja molitvu srca.
Nešto sam slično doživio, da spomenem još jedan primjer, kod nekog namještenika, čovjeka tridesetih godina. Jedanput je bio zajedno sa mnom meditirao i ja sam ga uputio neka pokuša obavljati Isusovu molitvu. Nakon toga nije više duže vremena bilo nikakve izmjene misli. Poslije otprilike godinu dana mi je pristupio i ispričao da je u svojem unutarnjem životu postigao veliku uravnoteženost i da su, prije svega, potpuno nestali određeni strahovi na religioznom području, određeni skrupuli. (…)
Za Book.hr priredila I. A.
Ulomak je iz knjige „Smirujuća molitva” autora Petera Dyckhoffa, u izdanju „Karitativni fond UPT Đakovo”
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
