Prije nekoliko dana preminuo je Hugh Hefner, svima znani osnivač ‘Playboya’. Vijest o njegovoj smrti proširila se svijetom i izazvala brojne reakcije. Većina se divi onomu što je činio i za što je živio. Smatraju ga velikanom jer je ogolio ‘tabu’ teme i učinio ih bezvrijednima. Svakidašnjima. Normalnima. To je za mnoge, posebice one koji su živjeli u trenutku kada je započeo stvarati svoje ‘carstvo’, bilo ‘oslobađajuće’. Zato su mu se i divili.
Suze i ‘ogoljena’ intima
U jednom intervjuu 1992. godine, Hefner je izjavio da je ponosan što je „promijenio stavove prema seksu“ i što je skinuo „stigmu s predbračnog seksa“. Bio je uvjeren da je donio slobodu, ne shvaćajući da je brojne doveo u tjelesno, a onda i duševno ropstvo. Davno sam čula izjavu Pamele Anderson, jedne od njegovih ‘zečica’, koja je rekla da je nakon prvog fotografiranja plakala. Netko nepoznat pred očima je imao svu njenu intimu, koju joj je Bog podario, i to ne samo fizičku, već i duševnu. Tako nastaju rane na našoj duši, iako mnogi to još uvijek ne shvaćaju.
Vjerujem da ona nije jedina. Tisuće djevojaka prošlo je njegovim ‘carstvom’ i postalo objektom ‘užitka’ mnogih muškaraca, koji su kupovali pornografski časopis, vjerojatno ne razmišljajući da se iza razgolićenog tijela krije ranjena duša, i da je možda ta djevojka koju gledaju, suzama platila svoju odluku da se razgoliti pred strancima. Ne bih se složila da je skinuo stigmu s predbračnog seksa, prije bih rekla da ga je u želji za stvaranjem seksualne slobode obezvrijedio, jer zapravo nije spoznao, ili bar prihvaćao Božji naum za čovjeka i njegovu spolnost.
Teologija tijela i ‘oslobođenje’
Pravo je ‘oslobođenje’ nastupilo Teologijom tijela Ivana Pavla II, koji je, prema Božjem nadahnuću, objasnio vrijednost bračnog darivanja i predbračne čistoće i tako mnogima pomogao shvatiti da istinska sloboda nastaje življenjem prema Božjim zapovijedima, a među njima je i ona ‘ne sagriješi bludno’. Sveti je Papa nakon iskustva stečenog u radu s mladima, progovorio o temama koje se u Crkvi nisu često spominjale i koje su isprva bile shvaćene kao ‘tabu’ koji nije za javna izlaganja. Neke njegove kateheze o spolnosti nisu odmah javno obznanjene, ali je sav svoj rad iznio u dva sveska Teologije tijela, i tako ih učinio dostupnima svima.
Bog je imao naum za čovjeka, ali takav da uzdigne njegovo dostojanstvo, a ne da ga naruži. Neki to, nažalost, nisu razumjeli. Ili nisu željeli/mogli prihvatiti. Bog je radikalan u svojim zahtjevima, jer nas želi osloboditi od beskorisne patnje i robovanja tjelesnome. Iako neki, suprotno njegovoj volji, upravo tu drugu krajnost odrede kao imperativ prema kojem žele živjeti. Nisam ovim tekstom željela osuditi pokojnog Hefnera. Ne znamo što je u njegovu srcu bilo prije nego li je umro. Možda se pokajao. Božje milosrđe nema granica. Neka mu Gospodin bude milosrdan.
Radikalizam – put do savršene ljubavi
Ovim sam tekstom željela posvijestiti da nije svaka sloboda oslobađajuća, niti da svako ograničenje zarobljava. Nekada je radikalizam jedini put do savršene ljubavi. Ako umremo svemu što nije od Boga, uživat ćemo puninu života koju nam je namijenio, a koja život čini smislenim i vrijednim življenja.
O susretu Lea Strobela, bivšeg ateista koji se nakon svoje osobne istrage o Isusu obratio te postao kršćanskim apologetom, i osnivača Playboya više možete pročitati OVDJE.
