Nemam toliko vjere da bih bio ateist (Serijal): Može li se istina spoznati? Kuc-kuc!

Donosimo odlomak iz nove knjige koja uskoro izlazi iz tiska. Knjiga uči kršćane kako razgovarati s agnosticima, ateistima, mlakim vjernicima, pripadnicima drugih religija… Ujedno će i nas dobro učvrstiti u vlastitoj vjeri.

Neki kršćani vjeruju da trebaju poslušati Isusovu zapovijed: „…učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19). S tim ciljem evangeliziraju od vrata do vrata. Kako bi im pomogao u izvršavanju toga „Velikog poslanja” D. James Kennedy je osmislio posebnu metodu koju je nazvao „Eksplozija evangelizacije” (EE). EE kršćaninu omogućuje da brzo utvrdi gdje se neki pojedinac nalazi u duhovnome smislu. Nakon što se predstavi, kršćanin mu postavi pitanja poput ovih:

1. Mogu li vam postaviti pitanje duhovne naravi?

i

2. Da noćas umrete i stanete pred Boga, a On vas upita: „Zašto bih te trebao pustiti u raj?”, što biste mu odgovorili?

Iako se EE pokazao veoma uspješnom metodom, neki ne odgovore na ova dva pitanja onako kako odgovori većina. Evo primjera. Jedne sam večeri odlučio s prijateljem izaći na ulicu i iskušati ovu metodu (Norm). Evo kako je to izgledalo:

Kuc, kuc.

„Tko je?” upitao je muškarac iza vrata.

Podigao sam ruku na pozdrav i rekao: „Zovem se Norm Geisler, a ovo je Ron. Dolazimo iz crkve koja se nalazi na kraju ulice.”

„Ja sam Don”, odgovorio je čovjek kad je otvorio vrata, odmjeravajući nas. Smjesta sam krenuo u akciju upitavši ga: 1. „Done, mogu li ti postaviti pitanje duhovne naravi?”

„Pitajte”, odgovorio je Don smjelo, očito misleći da pred sobom ima vjerske fanatike koje će ʽslistitiʼ u nekoliko poteza.

Postavio sam mu drugo pitanje: „Done, da noćas umreš i staneš pred Boga, a On te upita: ʽZašto bih te trebao pustiti u svoj raj?ʼ, što bi mu odgovorio?”

Don je uzvratio: „A zašto me ne bi pustio u svoje nebo?”

Progutao sam knedlu… Nije to trebao reći! Tog odgovora nema u priručniku!

Nakon što sam nekoliko trenutaka paničario, kratko sam se pomolio u sebi a onda sam odgovorio: „Done, kad bismo nas dvojica pokucali na tvoja vrata tražeći da nas pustiš unutra, a ti bi nam odvratio: ʽZašto bih vas pustio u svoju kuću?ʼ te bismo mi na to odgovorili: ʽZašto nas ne bi pustio?ʼ ‒ što bi na to rekao?”

Don je uperio prst u mene i strogo kazao: „Znaš što, rekao bih vam kamo da odete!”

Odmah sam mu odvratio: „Upravo će to Bog reći tebi!”

Don je na trenutak izgledao zbunjeno, a onda je stisnuo oči i kazao: „Da vam iskreno kažem, ja ne vjerujem u Boga. Ateist sam.”

„Ateist?”

„Da, ateist!”

„A jesi li posve siguran da Bog ne postoji?” upitao sam ga.

Zastao je, a onda je odgovorio: „Pa, ne, nisam posve siguran. Pretpostavljam da je moguće da bi Bog mogao postojati.”

„Onda zapravo nisi ateist, nego agnostik”, rekao sam mu, „jer ateist kaže: ʽNe znam postoji li Bog.ʼ”

„Da… onda sam ja zapravo agnostik”, priznao je.

To je već bio nekakav napredak. Samo jednim pitanjem prešli smo s ateizma na agnosticizam! No nastavio sam. Htio sam vidjeti kakav je agnostik:

„Done, kakav si ti točno agnostik?”

Nasmijao se i upitao me: „Kako to misliš?” (Vjerojatno je razmišljao: ʽSamo minutu prije bio sam ateist – nemam pojma kakav sam sad agnostik!ʼ)

„Postoje dvije vrste agnostika”, počeo sam objašnjavati. „Slabi agnostici, koji kažu da ništa ne znaju sa sigurnošću, te snažni agnostici, koji kažu da ništa ne mogu znati sa sigurnošću.”

Don je uvjerljivo odgovorio: „Ja ulazim u ovu drugu grupu. Ne možeš ništa znati sa sigurnošću.”

Budući da je ova vrsta tvrdnje jedna od onih koje same sebe pobijaju, upitao sam ga: „Done, kad kažeš da ništa ne možeš znati sa sigurnošću, kako onda možeš biti siguran u to što si upravo rekao?”

Zbunjen, upitao me: „Kako to misliš?”

Pojasnio sam mu: „Kako možeš sa sigurnošću znati da ništa ne možeš (spo)znati sa sigurnošću?”

Vidio sam da je shvatio, no dodao sam: „Osim toga, Done, ne možeš sumnjati u sve zato jer bi to značilo da bi trebao sumnjati u sumnju sâmu; a što više sumnjaš u sumnju sâmu, to postaješ sve uvjereniji.”

Popustio je: „U redu, čini se da čovjek u nešto uistinu može biti siguran. Slabi sam agnostik…”

Ovo je već bio veliki napredak. Na temelju samo jednog pitanja Don je od ateista preko snažnog agnostika došao do slabog agnostika.

Nastavio sam: „Dakle, priznaješ kako jest moguće spoznati; zašto onda nisi spoznao da Bog postoji?”

Sliježući ramenima, odgovorio je: „Jer nisam vidio nijedan dokaz, pretpostavljam”.

Tada sam mu postavio ovo prevažno pitanje: „Bi li htio pogledati neke od njih?”

„Svakako”, odgovorio je.

S ovakvim je osobama najljepše razgovarati; s osobama koje iskreno žele pogledati dokaze. Imati dobru volju od suštinske je važnosti. Dokazi ne mogu uvjeriti nekoga tko nema volje.

Budući da je Don imao volju, dali smo mu knjigu Franka Morisona pod naslovom Who Moved the Stone? (eng. Tko je pomaknuo kamen?)². Morison je bio skeptik, koji je nakanio napisati knjigu u kojoj bi pobio kršćanstvo, no umjesto toga se, na temelju dokaza, uvjerio da je kršćanstvo istinito. (Prvo poglavlje te njegove knjige nosi naslov „Knjiga koja je odbila biti napisana.”)

Nedugo nakon toga posjetili smo Dona. Rekao nam je da su dokazi koje je predstavio Morison „veoma uvjerljivi”. Nekoliko tjedana kasnije, dok je proučavao Ivanovo evanđelje, Don je prihvatio Isusa za svoga osobnog Gospodina i Spasitelja.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.