Obraćenje na Valentinovo Želim svima reći da ne odustaju od molitve, jer nijedna nije uzaludna. Bog nas uvijek čuje, samo moramo biti iskreni i moliti od sveg srca. I uvijek misliti: „Da, Bog voli baš mene“ – jer to je živa istina!

Na internetu sam pročitala da Isus liječi. Gutala sam svjedočenja o ozdravljenjima i počela se nadati. Htjela sam otići na neki susret, ali svi su bili daleko, a bilo mi je nezgodno pitati muža za još jedan trošak. Molila sam jedine tri molitve koje sam znala: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Osjećala sam da mi ta mržnja koju nosim razdire i dušu i tijelo. Kad bi me napadale ružne misli o muževoj obitelji i o drugim ljudima, molila sam – samo da istjeram te ružne misli iz glave. Molila sam ga, vapila da me ne ostavi! Pitala sam ga: „Zašto neki ljudi dobiju milost da im se objaviš? Lako je njima vjerovati! Kako da ja iz te šume religija, bogova, mišljenja, objava i tumačenja spoznam tko je u pravu?“

Jedne noći sam, tužna i očajna, predala Gospodinu svoj život.

I konačno, uz njegovu pomoć, sve moje iluzije da ja imam nadzor nad svojim životom, rastopile su se…

Nisam se mogla pozvati na neku svoju zaslugu, jedino čega sam se sjetila bilo je da sam voljela životinje, pa sam mu i to napomenula: „Zar ništa ne vrijedi to što sam toliko voljela tvoja stvorenja?“ Molila sam i sv. Josipa, jer sam pročitala da on ne odbija nikoga. Zavjetovala sam se i Gospi Aljmaškoj moleći za zdravlje djece. Jedne noći sam, tužna i očajna, predala Gospodinu svoj život.

I konačno, uz njegovu pomoć, sve moje iluzije da ja imam nadzor nad svojim životom, rastopile su se. Prvi put sam shvatila da ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti i da živim posljedice svojih grijeha, naročito grijeha neopraštanja. Kad sam uvidjela kakve je razorne posljedice taj grijeh imao na cijelu obitelj, a tako i na moju djecu, gorko sam se pokajala.

Dogodilo se je nešto što mi nije bilo ni u peti da će se dogoditi. Zazvao je Duha Svetoga i u taj je čas dvoranu u kojoj smo bili ispunila strašna sila, koja je bila iznad nas poput nevidljiva plašta

I konačno otvorim na internetu stranicu „Kristofora“ – i doznam za susret u Osijeku. Zamolim muža da odemo i on pristane. Bilo me je strah, počinjala sam shvaćati da je cijeli moj život bio vrijeđanje Boga i neposluh njegovim zapovijedima. Ali kao čičak sam se uhvatila riječi g. Lončara da Isus ni od koga nije tražio da postane savršen prije nego bi ga izliječio, nego da nam samo treba vjera. Skupila sam svu vjeru koju sam imala i otišla, znajući da će Bog baš na mene pogledati.

>>>Molitveno-evangelizacijski susret u Dugom Selu; s Markom Matijaševićem i Josipom Lončarom 

Bilo je to na Valentinovo (…). Pjevalo se, bilo mi je neobično, ali pjesme su me stvarno dotakle u srce, dobila sam dodatnu vjeru da je Bog dobar. Nakon slavlja je g. Lončar rekao da ćemo se pomoliti i da zatvorimo oči. Dogodilo se je nešto što mi nije bilo ni u peti da će se dogoditi. Zazvao je Duha Svetoga i u taj je čas dvoranu u kojoj smo bili ispunila strašna sila, koja je bila iznad nas poput nevidljiva plašta. I odjednom se spustila na mene i počela me stezati sve jače, bilo je gotovo neizdrživo. Srce mi je udaralo tako da sam mislila da će iskočiti, a obuzimala me tako jaka vrućina da sam se, kako suprug kaže, jako zacrvenjela. Mislila sam, pa što mi je, hoću li pasti u nesvijest ili što? Otvorim oči , malo stane, zatvorim – ono ponovno! I to je ono što kažem svima koji imaju nešto protiv polaganja ruku: nitko me nije ni dotakao, sjedila sam gore na tribinama kao i svi ostali! A nakon toga – mir, predivan, neopisiv, beskrajan mir i radost, takva radost da se moraš smiješiti, htio – ne htio. U jednom sam trenutku osjetila kako mi srce ispunjava Božja ljubav, ljubav koja doslovno liječi sve boli i popravlja slomljena srca. Odmah je zatim slijedila spoznaja i koliko ja njega volim! I spoznaja da je Bog sama ljubav! I da voli sve ljude!

U nekoliko sljedećih dana imala sam osjećaj da je Gospodin u meni, da ga zanima što drugi ljudi govore, čudio se, veoma se je čudio našoj nevjeri koju svjedočimo u svakodnevnom životu.

Bog nas uvijek čuje, samo moramo biti iskreni i moliti od sveg srca

Otada imam želju da se molim, da čitam Sveto pismo. Radujem se svakoj Svetoj Misi. I molim da osjetim Božju prisutnost što češće. Jer takav osjećaj ne postoji nigdje drugdje. Takav osjećaj sreće.

U mojoj se obitelji puno toga promijenilo. Gospodin nam je svima donio veliko olakšanje od bolesti, uzrujanosti, svađe, polako se svi vraćaju u Crkvu, a ja sam se u molitvi riješila te grozne mržnje koja je izrasla iz neopraštanja i koju sam tako dugo gajila. Svima preporučam molitvu opraštanja vlč. Roberta De Grandisa. Svi mi, svjesno ili nesvjesno, u sebi nekomu zamjeramo. Ona mi je doslovno spasila život! I osjetila sam koliko ju nečastivi mrzi. Gospodin me je također oslobodio bludnosti, ovisnosti o cigaretama i lakomosti, za koje nisam ni bila svjesna da ih imam. Depresija i strahovi su nestali bez traga.

Želim svima reći da ne odustaju od molitve, jer nijedna nije uzaludna. Bog nas uvijek čuje, samo moramo biti iskreni i moliti od sveg srca. I uvijek misliti: „Da, Bog voli baš mene“ – jer to je živa istina!

Hvala ti i slava, Vječni Kralju!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.