Potpuno nepismen
Klaus je odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati; bio pravi analfabet – nepismen čovjek. Sveti je Nikola već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o „Božjim prijateljima”, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu. Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe u vojsci u koju je morao poći.
Živio samo od svete pričesti
Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima. U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje, premda joj nije bilo lako pristati na to, otišao živjeti u potpuni samotnjački, asketski način života. Tako su svečevi sunarodnjaci sagradili u Ranftu, 1468. godine, kapelicu kraj njegove pustinjačke ćelije u kojoj se sam nastanio. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona. A najveća je neobičnost u njegovu životu da je tijekom 19 i pol godina, a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta, živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću.
To je povijesna činjenica, dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen kako od crkvene, tako i od građanske vlasti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva molitvom brata Klausa, a glasi ovako: »Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene, što mi je zapreka prema Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!«
Neobične činjenice iz života
Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona što izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo da je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela njegova domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa, koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to 1488., dakle, samo godinu dana nakon njegove smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromonstera sastavio Nikolin životopis i časoslov.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
