Foto: Pixabay
vc_row]
Odškrinuti vrata srca
Promatram stanja svog srca. Ponekad je zatvoreno. Ćutim to makar su se vrata srca zatvorila, a da nisam primijetila. Vidim tek posljedice jer nisam voljom rekla NE kad su se počela zatvarati. A što ih je zatvorilo? Brige rađaju nezadovoljstvo, nervozu. Ulazim u površnost. Ne vidim više ono što se jedino može vidjeti otvorenim srcem – ne vidim čovjeka. Ne volim čovjeka. Iza zatvorenih vrata nema svjetla. Podiže se zid. Odrađujem posao bez riječi. I pitam se što su u ovom kvartu gdje radim ljudi tako šutljivi. A nisu ljudi šutljivi nego vide zid a kroza nj nema zvuka i oni to znaju.
Jutros, u kratkom dopisivanju s prijateljicom, ugledah vrata i u njima ključ. I rekoh; danas odabirem voljeti ljude.
Odluka koju ću donijeti svakog jutra.
A njoj se oči ovlažiše i ona mi otkri svoju muku…
Prilazi mi gospođa, starija. Pokatkad dođe, kaže poneku riječ. Pokušava ipak proći s druge strane zida. Al’ ne može. No, jutros može. Jutros mi priča o svojoj bolesti. Rekoh joj: „Vi ste ostali dobri unatoč svemu”. A njoj se oči ovlažiše i ona mi otkri svoju muku: „Devedeset druge sam izgubila sina”.
Upitah: „U ratu?”
Križ mi postade vidljiv, teški križ satkan od dvadesettrogodišnje boli.
„U ratu mi je poginuo. Bilo je puno ranjenih… poginuo je… Bio je dobar k’o anđeo…”
Sad su moje oči kao i njene, sad uđoh u njezinu bol, sad poljubih njezin križ.
Rekoh joj nekoliko riječi utjehe, a ona ode u svojim mislima, u godinu 1992…
Da moj list života bude prekrasnih boja!
Danas mogu voljeti. Sutra nemam. Krhki smo jako. K’o list na vjetru otkine se život i suh padne na zemlju. A ja želim, kad moj padne, da mu boje budu prekrasne. Od darovane ljubavi da taj list pocrveni, požuti, pobijeli, zasvijetli i podigne se sve do nogu Gospodnjih. I da me tamo zagrli ljubav Njegova koju sam htjela nasljedovati.
Odluka: Voljet ću
Kad si posvijestim da mi govori moja nervoza i nestrpljivost o zatvorenosti mog srca, kad to povežem s našom krhkošću koju svakodnevno gledam, rodi se odluka: Voljet ću. Njome se vrata srca već odškrinu. I dalje je lako. Svjetlo obasja prostoriju moje duše i ljubav me dotiče svojim toplim zrakama, spremna da se razda.
Potrebno je budno promatrati i paziti da se vrata srca ne počnu zatvarati. Jer ona to čine lako i bešumno.
A otvorenima ih drži samo ljubav. Bezuvjetna. Ljubav koja ljubi kad je lako i kad je teško. Ljubav koja ne dijeli niti zbraja tuđe minuse i propuste. Ljubav raspeta i rastvorena svima. Ona jedina daje mir jer je nalik Kristovoj. Toj ljubavi govorim iznova svoje DA. Preteška je tama iza zatvorenih vrata srca. A tako je lako kliznuti u nju….
Odškrinuh jutros vrata srca i ona se širom rastvoriše kao da su samo to čekala.
Iza njih uvijek čeka nasmiješeni Krist.
