Foto: Pixabay
Djeca podsvjesno znaju jesu li željena ili nisu. Svako to dijete na neki način „živi“ svoje razočaranje. U mjesecu u kojem čekamo rođenje najiščekivanijega i najželjenijega djeteta, spasitelja Isusa Krista, zapitajmo se nije li on svojim rođenjem donio rješenje za neželjenu djecu.
O rodama
Rode su drage i plemenite ptice. One znaju za tajna mjesta gdje živi slatka, mala, bucmasta novorođenčad, koju odande donose ljudima. Rode su obično u dosluhu s roditeljima. Najčešće donesu dijete u skladu s roditeljskim željama, npr. malu plavokosu djevojčicu ili pak simpatična, čupava, crnomanjasta dječačića. No u životu se dogodi da i rode pogriješe. Donesu u obitelj takvo dijete kakvo roditelji nisu zamislili, poželjeli ili očekivali.
To je početak moje liječničke priče. To nije priča za djecu, već priča o djeci. Riječ je o bolnim, neobičnim i teškim životnim situacijama. Govorim o iznuđenoj djeci.
Ankina priča
Anka je imala nesretno djetinjstvo zbog roditelja koji su se neprestano sukobljavali. Otac joj je bio kronični alkoholičar, a majka kronično nezadovoljna i frustrirana. Anka se udala za mirna i marljiva čovjeka. Rodila je djevojčicu koja je bila dobro i umiljato dijete. Odgojili su ju bez problema. Onda se Anka teško razboljela, podnijela je delikatnu operaciju i nikada poslije više nije bila zdrava. Liječnici su joj savjetovali da ne ulazi u drugu trudnoću. No nju su životne okolnosti prisilile da se ipak odluči roditi dijete. Njezina novorođenog mališana odmah po porodu trebali smo dugo oživljavati. Već u rodilištu dječačić je previše plakao, loše spavao, nikako sisao. U prve tri godine života na njega su se nakalemile sve moguće bolesti. Anka je bila sve umornija, iscrpljenija i uzrujanija. Kad je došlo doba za vrtić, roditelji nisu ni pomišljali na tu mogućnost. Njihovo je dijete bilo trajno nemirno, drugačije od ostale djece. Odgajateljice su ga na pokusnom boravku u vrtiću samo sućutno promatrale. Dječak je bio stalno u pokretu, odsutan duhom i vječito uronjen u neki svoj svijet. Iza njega su ostajali samo razbijeni prozori, uništene igračke, izgrebena djeca. Obitelj se nije mogla pojaviti na javnom mjestu, u trgovini, na igralištu, jer bi nakon njih ostajao krš i lom. Otac je imao sve manje strpljenja za svojeg sina. Sve je palo na Ankina leđa. Zbog toga su u obitelji učestali sukobi. Dječakov polazak u školu roditelji su najprije odgodili. Misli su da će dijete dozreti. S osam godina mališan se konačno našao u razredu. No time nije postao isključiv krivac za sve loše što se je ondje događalo. Kuda bi on prošao, ostajale su otvorene slavine, polivena i namočena djeca, poplave u prostorijama. Zimi je ostavljao širom otvorene prozore na učionicama, probušene lopte, uništena školska pomagala, poderane zidne plakate, modrice na učenicima, razbijene nosove… Anka je prvih nekoliko godina tvrdoglavo štitila svoje dijete. Kad je dječak navršio deset godina, posve je klonula. Došla je s djetetom u ordinaciju i zatražila pomoć za sebe i dijete: „Ne mogu više nikako, ne znam više kako dalje, ne vidim više načina, nemam više snage, uzmite ga, smjestite ga nekamo, kažite mi tko bi njemu i mojoj obitelji mogao pomoći.“
“
Jedno je dijete iz navedenog kluba bilo namjerno začeto i rođeno samo zato da se oca prisili na sklapanje braka
„
Pomaganje roditeljima i usvojiteljima
Potaknuti tim primjerom, osnovali smo klub za obitelji koje imaju djecu sa sličnim problemima. Prve dvije godine okupilo se dvadesetak obitelji. Sve su one sličile jedna drugoj. Roditelji su bili iscrpljeni, ogorčeni, frustrirani, nemoćni, nekritični…
Objedinili smo zainteresirane pedijatre, dječje psihijatre, psihologe, defektologe, logopede, socijalne radnike, radne terapeute, učitelje, pedagoge, odgajatelje, vjeroučitelje, članove obitelji, volontere. Prvo smo sami tražili odgovore, a potom smo ih prenijeli roditeljima, volonterima i cijeloj javnosti. Organizirali smo javne tribine i pozivali vrsne stručnjake s fakulteta da nam prenose svjetska iskustva. Pomagali smo djeci da uoče i prepoznaju svoje neželjene porive za razbijanjem i sukobima i da njima voljno ovladavaju. Roditeljima smo osvješćivali njihov položaj: kod takve djece ne radi se o zločestoći, nego o biološkom poremećaju u mozgu. Sugerirali smo im usmjerene odgojne metode i ciljane tretmane prigodom učenja.
Savjetovali smo im specifične lijekove kad je to bilo potrebno. Neku smo djecu čak morali uputiti u specijalizirane dječje bolničke ustanove u Zagrebu.
“
Zimi je ostavljao širom otvorene prozore na učionicama, probušene lopte, uništena školska pomagala, poderane zidne plakate, modrice na učenicima, razbijene nosove…
„
Svjedočenja
U klubu smo pomno stvarali kartoteku za svako dijete. U čestim i opširnim razgovorima s liječnikom roditelji su postupno otvarali svoje duše. Izricali su svoje muke i terete, nakon čega su se osjećali malo bolje. Imali smo utisak da su sa svojom ispričanom istinom skinuli s leđa težak teret.
Njihove su ispovijedi bile teške i tužne. Jedno je dijete iz navedenog kluba bilo namjerno začeto i rođeno samo zato da se oca prisili na sklapanje braka. Jedna je majka posvojila djevojčicu jer više nije mogla trpjeti svekrvine prijekore zašto joj ne rađa unuče. Jedan se mladi par odlučio na posvojenje djeteta jer su im njihovi bogati roditelji to uvjetovali ukoliko žele postati nasljednici velikoga obiteljskog imanja. Jednoj mladoj ženi je pravnik savjetovao novu trudnoću: trudna supruga trebala je biti olakotna okolnost za njezina muža koji se nalazio u tijeku kaznenog postupka. Jedan je mladi, neplodni muž inzistirao na posvajanju djeteta da bi njegova žena imala „zanimaciju“ dok je on na višegodišnjem radu u inozemstvu.
“
Roditeljima smo osvješćivali njihov položaj: kod takve djece ne radi se o zločestoći, nego o biološkom poremećaju u mozgu.
„
Djeca koja su teret
Za vrijeme kreativnih radionica, kad su se oko velika stola okupile obitelji, promatrala sam ta dječja i roditeljska lica. U cijeloj skupini gotovo da nije bilo željena i voljena djeteta. Većina te djece nisu svojim roditeljima bila veselje, već teret i muka. Svaki od prisutnih mališana rođen je ili je ušao u svoju sadašnju obitelj programirano, proračunato, bez mnogo ljubavi, s konkretnom zadaćom.
Crnokosa djevojčica svojim je dolaskom u obitelj morala umilostiviti svoju zločestu baku. Pjegavi dječačić bio je zalog za poljoprivredni posjed koji će njegovi roditelji dobiti. Začeće malog Pere moralo je izbaviti njegova oca iz zatvora. Vitka petogodišnjakinja morala je predstavljati igračku za svoju majku. Plavokosi dječak upotpunio je imidž jednoga uspješnoga bračnog para koji ima sve: kuću, auto, vikendicu, kućnog ljubimca – i dijete.
Okupljena su djeca s poteškoćama postala odrasli ljudi. Oni su se razmiljeli svijetom, ali i nadalje nose svoje poteškoće. Ti ljudi su prije dvadesetak godina odradili svoju zadaću; poslužili su kao pomagalo, kao štaka svojim roditeljima ili usvojiteljima, posrnulima pod teretom života.
Dijete je dar
Kad nam se rodi dijete, obznanjujemo to svima s velikom radošću i kličemo: Dobili smo dijete! Dijete je dar koji se dobiva od Boga. Roditelji su par koje Bog odabire i u koje on ima povjerenje. Oni to povjerenje ne bi smjeli izigrati.
Svako dijete ima prirođenu čežnju i potrebu da bude željeno i voljeno. Ono želi postojati kao znak ljubavi, a ne kao znak potrebe.
Upozorenje
Bračni parovi, imajte to na umu! I šapnite to svakoj rodi koju opazite kako sa zavežljajem u kljunu prelijeće vaš dom i komu nosi djetešce.
Godine 2015. u Hrvatskoj smo imali 1841 rodino gnijezdo. Izgleda da smo mi Hrvati zlosretan narod. Bogati smo rodama, a siromašni željenom djecom!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
