Foto: Shutterstock
Kad u svijet izlazimo prazna srca, događa se isto ono što se događa kada u kupnju idemo prazna želuca – posežemo za bilo čime, što bi zadovoljilo našu nekontroliranu glad.
Zavidni zbog tuđih ‘fotki’ i objava na ‘Fejsu’?
Često se zna dogoditi da smo uvjereni kako nam je srce puno, pa „olabavimo stražu”. A onda nas duh svijeta ponese, a da nismo stigli ni trepnuti, jer on jako dobro komunicira s našim slabostima i prazninama. Kao ričući lav obilazi oko nas ne bi li nas uhvatio na spavanju i razderao.
„Skrolamo” društvenim mrežama i, zavidni, mrmljamo si u bradu zbog nečijeg promaknuća, putovanja, „selfija” na kojem je ispao/la dobro, a mi jako dobro znamo da uživo tako „ne izgleda”, slatkog djeteta, vjenčanja… Možda smo i robovi prokrastinacije (tratimo vrijeme radeći sve samo ne ono što bismo trebali), i tako otvaramo vrata lijenosti, koja vodi u druge vrste grijeha – u ogovaranje, blud, samosažalijevanje, neumjerenost u jelu i piću… (Fra Ante Vučković u svom djelu „Vrtlog grijeha” obrađuje „faze grijeha”, uključujući i početnu fazu u kojoj grijeh počinje. Kada je započeo Davidov grijeh? Mnogi će reći da je započeo pogledom (kad je David vidio kako se Bat Šeba kupa), no fra Ante uočava da je grijeh započeo ranije – Davidovom lijenošću, time što nije bio u ratu sa svojom vojskom, nego je ostao na dvoru. Ne ispunjavajući ono što mu je kao kralju bila dužnost, stavio se u povoljan položaj djelovati po protu-Božjoj sili, što se kasnije i dogodilo.) Događa se i da smo zavidni na tuđa poslanja u Crkvi, držimo ih pod povećalom ne bismo li ih „prokazali”, i dopuštamo si vjerovati da smo „zakinuti” za poziv i darove, jer nemamo ovaj ili onaj dar ili talent koji ima netko čiji nam se život čini mnogo boljim i privlačnijim od našeg.
Kome dopuštaš da te hrani?
Duh svijeta dobro laže našim slabostima i nudi im jeftinu i ušećerenu hranu, koja nas nakratko zadovolji, a onda nam oslabi duh. Duh Sveti, s druge strane, ima održiviji i uvjerljiviji način komunikacije s našim slabostima i prazninama. Pitanje je samo kome ćemo dopustiti da nas (na)hrani, a za naše djelovanje i borbu u ovom svijetu i u ovom tijelu jako je važno da budemo nahranjeni dobrom hranom. Tako, ako odemo u kupnju prazna želuca, posegnut ćemo za hranom koja nas neće okrijepiti, nego će nam dati nešto nabrzinu. Pa ćemo kupiti nešto u pekarnici, ili ćemo uzeti čokoladu, čips ili bombone… Zasitili se jesmo, no jesmo li istinski nahranili tijelo i pružili mu one sastojke koji su mu potrebni za zdravo djelovanje? Jesmo li mu osigurali održivu energiju, koja nam se neće vratiti kao bumerang donoseći još veći umor, a naposljetku možda i bolesti?
Jednako tako, ako nam je srce ispunjeno sviješću da smo Božja voljena dječica, sviješću da je baš za nas došao na svijet, dao svoj život i uskrsnuo, sviješću da nam ni vlas s glave ne pada, a da on to odmah ne zna; ako znamo da čuje i naš najtiši vapaj i da nas želi sretne; ako znamo da nas nije ostavio bez darova – ako se hranimo njegovim ohrabrenjima, poticajima, ljubavlju i Riječju (Svetim pismom), onda hodeći svijetom nećemo imati potrebu posezati za prolaznim zadovoljstvima koja su poput rafinirana šećera (ostavljaju posljedice), jer ćemo biti puna srca i nećemo gladovati. Pa kad nam duh svijeta šapne da nismo dovoljno dobri, lijepi, sposobni, bogati, i kad nas potakne da se krenemo uspoređivati s nekim, mnogo ćemo ga brže prepoznati i podsjetiti se čiji smo i u kome počiva sve naše pouzdanje.
Stekni naviku svakodnevno dolaziti na izvor prave hrane
Nemojmo dopustiti zlu da nas ometa u svakodnevnom življenju Božje ljubavi. Nemojmo odgovarati na provokacije i optužbe, koje često dolaze iz naše nutrine, nemojmo dopustiti da naše praznine traže utjehu u prolaznim stvarima koje nas zabave na nekoliko trenutaka, a onda nas ostave još praznijima. Steknimo naviku da svakodnevno dolazimo na izvor prave hrane. Do njega je put strmiji i teži – teže je odvojiti vrijeme za pripremu zdravog obroka, nego otvoriti vrećicu čipsa, kao što je teže sjesti pred Gospodina, nego pred neku televizijsku seriju. No, znamo što je plodnije. Što pruža stvarnu okrjepu.
Sveti Pavao to sažima ovako: „Sve mi je dopušteno! – Ali sve ne koristi. – Sve mi je dopušteno! – Ali ne ću da mnome išta vlada.” (1 Kor 6,12). Znamo da je teško oduprijeti se čokoladi u trgovini dok nam se želudac previja od gladi. Jednako je tako teško oduprijeti se grijehu kad nam je duša gladna. Često čujemo roditelje da za svoju djecu kažu da bi „ostala gladna pokraj punog hladnjaka”… I mi znamo biti kao ta djeca koja u svojoj sobi imaju pun „hladnjak” Boga, a nikako da posegnu za njim i nasite se i napiju. Jer je teže. Lakše je kad nam mama napravi sendvič. Lakše je kad netko drugi ima odnos s Gospodinom, pa nam govori kako i što da činimo u svom životu… No, kao i roditelji, Gospodin zna da ćemo žeti ono što sijemo, i zato traži više od nas – u skladu s našim realnim mogućnostima.
