Foto: Shutterstock
„Tu bolest im je, kaže, on priskrbio…”
Barbaru znam više godina. Ima boležljivu djecu pa me, pri susretu na cesti, zna zaustaviti i pitati za savjet. Nedavno smo se ponovno srele na autobusnoj postaji. Upravo se bila iskrcala sa svoja dva dječaka koje vodi k dječjem liječniku. Ambulanta radi od 13 sati, a bilo je tek 11 sati. Zato je sjedila sa svojim predškolcima na peronskoj klupi. Čekajući, promatrali su dolazak i odlazak autobusa. Ta ženica ima oko četrdeset godina. Sitna je, blijeda, kaže – boležljiva. Djeluje uvelo, umorno, izmučeno, preopterećeno. Rodila je sedmero djece. Četvero od njih boluje od astme. Tu bolest im je, kaže, on priskrbio. On sa svojom vječnom cigaretom u ustima.
Njezina je obitelj dobrano zagrezla u siromaštvo. Žive na samom rubu prigradskoga naselja, u skromnoj kućici koja ima samo kuhinju i sobu. Bez priključka su na vodovod ili plin. Na sreću, nedaleko kućice je općinski zdenac odakle donosi vodu u kantama.
Pokazuje mi medicinsku dokumentaciju djece i moli da joj protumačim neke nalaze. U svojoj torbici stalno ima sve dječje zdravstvene dokumente, bojeći se da joj se kod kuće ne bi zagubili.
Među nalazima vidim i potvrdu da joj je muž trenutno u zatvoru. Morala je, kaže, vaditi tu potvrdu kako bi njezini školarci dobili besplatne školske knjige.
S vremenom je opazila da su se djevojčice nekako promijenile…
Sada slijedi mučan dio našega susreta: Muž joj je osuđen na četiri godine strogoga zatvora. Do sada je odgulio, kako reče, godinu dana. Bila mu je svega jednom u posjetu; kaznionica je daleko, autobusna karta do onuda je skupa, nema nekoga da joj za to vrijeme kod kuće pričuva djecu. Spontano iznosi priču o „njemu”. Zove ga isključivo „on”. Optužili su ga, kaže, oni iz socijalne službe. Napisali su u svom mišljenju da je noću pipkao njihove dvije najstarije kćeri – trinaestogodišnjakinju Vanesu i njezinu godinu dana mlađu sestricu Irmicu. One inače s njime spavaju na ležaju u kuhinji, dok Barbara spava s ostalom djecom u susjednoj sobici.
S vremenom je Barbara opazila da su se djevojčice nekako promijenile: postale su povučene, nesretne, prestale su jesti, bile su plačljive, popustile su u školi. Odvela ih je k školskoj liječnici. Uslijedili su dugi i učestali razgovori djevojčica s pedagoginjom, psihijatricom, psihologinjom i socijalnom radnicom. Djevojčice je morala voditi na neka testiranja. Tijekom jednog pregleda kod školske liječnice u ambulantu je bila pozvana i policijska referentica za mladež koja je dugo nasamo razgovarala sa sestricama.
Na kraju svega je on, kako ga Barbara isključivo naziva, morao spakirati svoje stvari i otići u zatvor. Otišao je ljutit, bez obrazloženja i bez pozdrava s djecom i s njom. Tražio je samo da mu svaki mjesec u zatvor donosi cigarete.
„Znala sam što se noću događa… Ali – bojala sam se reagirati”
Ostala sam zgrožena tom pričom, no nastojala sam to zatomiti. Samo sam mirno sjedila pored Barbare i djece na klupi i slušala.
Nesretna je žena nastavila svoju priču: Djevojčice su sada nešto bolje, malo su se primirile od kada njega nema kod kuće, ponovno su prionule uz knjigu. No, silno se boje njegova povratka. Osobito otkad su u susjedstvu čule naklapanja kako će njihov otac vjerojatno tražiti pomilovanje ili biti uzoran zatvorenik te dobiti skraćenje kazne.
Odjednom je Barbara ušutjela. Nakon nekog vremena, kad sam se malo sabrala, upitala sam ju: „Pa kako, Barbara, zar niste ništa opazili, zar Vam nije ništa bilo sumnjivo, zar Vam majčinsko srce nije ništa govorilo???”
Pogledala me plaho, dugo me gledala u oči, sva se bila pretvorila u tugu i rezigniranost i nakon stanke rekla: „Kako ne bih bila opazila? Nisam glupa, iskusna sam žena, slutila sam… Možda ne od prvoga dana… Onda sam poslije i bila sigurna… Znala sam što se noću događa u kuhinji… Ali – bojala sam se reagirati. Vi dobro znate, doktorice, ja imam sedmero djece. Bojala sam se priznati mu da sve znam, da sve čujem, da sve osjećam… Bojala sam se… da me ne ostavi! Odlučila sam sve podnositi… samo da me ne ostavi!”
Opet smo i Barbara i ja zašutjele… Šutjele smo dosta dugo.
„Hvala Bogu”, kazala je potom, „djevojčice se polako oporavljaju, no imam još jedan veliki strah. Kad se on za tri godine vrati, ja ću biti tri godine starija, još slabija, još bolesnija, a moje dvije mlađe curice Brankica i Ines imat će tada trinaest i dvanaest godina… Toga me strah! A on vam je, znate, takav! On je uvijek isti, on samo traži – svoje…!”
Vrijeme razgovora nam je isteklo. Osjećala sam se tupo, nemoćno i nesretno. Vjerojatno sam izgledala poput probušenog balona. Barbara mi se činila još sitnija i bljeđa, tužna, kao da se zamrzla u svojem strahu. Oprostila sam se od nje i njezine djece. Danima poslije vrtjela sam taj njezin film u svojoj glavi. I odlučila napisati ovaj tekst:
„Takve se stvari ne događaju kod nas”
Dragi čitatelji Booka!
Ako se želite uvjeriti u istinitost tvrdnje da je incest tema o kojoj se ne govori i koja se negira, provjerite to u svome društvu, prvom prilikom kad budete ponovno pili kavu. Pitajte svoje društvo o toj temi!
Svi će vam začuđeni i mrtvi-hladni odgovoriti kako ne znaju ništa o tome, kako nikad nisu čuli za to, nikad nisu čitali o tome, nikad nisu vidjeli nešto na televiziji o tome, kako se takve stvari ne događaju u njihovu gradu, u njihovu selu, u njihovu kraju…
U prosjeku svaka deseta mlada djevojka doživjela neko sumnjivo približavanje od člana svoje obitelji
Incestuozni proces uvijek počinje tako da otac spava s djevojčicom u istom krevetu, da ju miluje, ljubi ili grli. To se može nastavljati sve do eksplicitnog seksualnog iskorištavanja vlastite kćeri.
Rodoskvrnuća ili incesta je oduvijek bilo. To zlo nikad nije iskorijenjeno, toga ima i sada. Nedavno je o toj pojavi pisao dr. Ivo Belan navodeći da je u prosjeku svaka deseta mlada djevojka doživjela neko sumnjivo približavanje od člana svoje obitelji. I dječaci mogu biti žrtve takvih nasrtaja, ali to je rjeđe.
Incesta ima u svim narodima i u svim slojevima društva, među bogatima i među siromašnima. U siromašnim slojevima, kao u opisanoj obitelji, ne postoji neophodna i zdrava ravnopravnost među bračnim partnerima. Majka je obično u podređenom položaju jer je neobrazovana, nezaposlena izvan kuće i ovisna o suprugu. Ona je zaokupljena djecom i domaćinstvom, financijski ne može doprinositi obiteljskom budžetu i zato je u podređenom položaju.
Onda muž, tj. otac zauzima centralno mjesto u obitelji i traži da mu se sve i svi podređuju. On je uz sve to često i ovisnik o cigaretama i alkoholu. Takav je čovjek obično fizički i psihički zlostavljač koji maltretira ženu i djecu. Strah od takvoga nasilnoga partnera koči majku da (u obitelji ili izvan kuće) uopće brani sebe ili svoju kćer.
Posljedice: od problema u braku do pokušaja samoubojstva
Incest, taj užasni i bolesni odnos između oca i kćeri, na jadnim žrtvama-djevojčicama ostavlja doživotni biljeg. One tu silnu psihičku traumu gotovo nikad ne mogu prerasti i preboljeti. Takva ogromna duševna i tjelesna rana zagorčava im mladost. Takve djevojčice i mlade djevojke kasnije teško sklapaju mladenačka poznanstva ili prijateljstva s mladićima. A i nakon njihove eventualne udaje takve, makar i potisnute rane, uvelike utječu na kvalitetu njihova bračnog života. Mlade djevojke, žrtve incesta kasnije se, češće od svojih vršnjakinja, odaju raskalašenom životu. To ih pak vodi u razne ovisnosti (o drogama, nikotinu, alkoholu, seksu). One nerijetko utonu u promiskuitet (učestalo mijenjanje seksualnih partnera) ili pak u prostituciju (prodavanje svoga tijela za novac ili usluge). U takvim slučajevima često se događaju i mladenačke, neplanirane trudnoće između dvoje nezrelih ili slučajnih partnera. Potom slijede gotovo neizbježni namjerni pobačaji (abortusi). Kod takvih mladih djevojaka koje su žrtve incesta češći su i pokušaji samoubojstva.
„Neka to bude naša mala tajna”
Za suzbijanje zla kakav je incest treba mnogo poučavati cjelokupno društvo. Treba javno i zorno, bez srama i zazora progovoriti o toj pojavi. Treba ljudima oko sebe otvarati oči: učiti ih da uočavaju i registriraju nenormalno ponašanje u svojoj okolini.
Jedna telefonska prijava socijalnoj službi automatski će pokrenuti cijeli daljnji potrebni proces. To se zove senzibilizacija javnosti.
U školi za vrijeme nastave o spolnom odgoju treba djeci jasno govoriti da se takvo što može dogoditi u svakoj obitelji.
Djeca u školi moraju biti informirana da lako mogu postati žrtve. Zato ih treba osnaživati! Treba im reći da ih nikad ne smije sputati očeva gotovo redovita, poluglasna i znakovita rečenica: „Neka to bude naša mala tajna”. To je užasna i otrovna „tajna”.
Djeci treba jasno reći kome se, u takvu slučaju, mogu obratiti: prvenstveno majci. No ako im ona ne povjeruje, tada o neugodnom doživljaju moraju ispričati pedagoginji u školi, razrednici, vjeroučiteljici ili policajcu.
Djecu treba u školi informirati i uputiti da se mogu javiti i na anonimna telefonska savjetovališta.
Najvažnije od svega jest da treba uvjeriti dijete da na njemu nema nikakve krivnje i da je ono samo žrtva odrasle osobe, a ne sukrivac.
Kako smanjiti učestalost te nemile pojave
Razne nevladine udruge koje okupljaju žene trebale bi u svoje godišnje programe uvrstiti i predavanja o incestu i o prevenciji toga zla. Žene moraju biti obaviještene o pravnim i krivičnim aspektima koji slijede zlostavljača.
Samo energičnim zatvorskim kažnjavanjem i liječenjem krivca (edukacijom, psihoterapijom, psihijatrijskim lijekovima ili čak i hormonalnom terapijom) može se smanjiti učestalost te nemile društvene pojave.
Dragi čitatelji!
Velike obiteljske nesreće (incest) ne događaju se – na drugoj strani kugle zemaljske. Događaju se ovdje među nama, također i pored vas.
Danas je žrtva incesta jedna djevojčica u vašem susjedstvu. Ako budete šutjeli, učtivo se pravili da ne opažate i ne čujete ništa sumnjivo, možda će sljedeća žrtva biti – vaša mila kći ili vaša draga unučica koju volite najviše na svijetu.
Razmislite!
Autorica: dr. Verica Jačmenica-Jazbec; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
