Foto: Shutterstock
Budimo iskreni – svi smo mi u jednom trenutku svoga života (ako ne i više njih 🙂 ), poželjeli da netko primijeti naš trud i rad. Možda smo u nekom trenutku i zaboravili da radimo za nebo, pa smo poželjeli ljudske pohvale i potvrde da je ono što činimo ispravno. U svojoj nutrini želimo da nas smatraju ‘velikima’, no, zapitajmo se, jesmo li uopće vjerni u ‘malome’?
Namještanje kreveta i promjena svijeta
Nedavno sam slušala govor nekadašnjeg generala američke vojske, Williama H. McRavena, koji je govor započeo riječima: „Ako želiš promijeniti svijet, započni od namještanja svoga kreveta.“. Na prvi trenutak može zvučati smiješno. Kakve veze ima namještanje kreveta s promjenom svijeta? S jedne strane, jedna gotovo beznačajna aktivnost, a s druge ‘herojski čin’ za kojim većina teži.
U Bibliji piše: „tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj“ (Lk 16, 10). Ne želim reći da Bog želi da mi budemo neuspješni, prosječni, da se ne ostvarimo. Upravo suprotno. Bog želi da budemo ‘veliki’, uspješni, da neprestano razvijamo svoje talente i izgrađujemo svoju osobnost. Ali, naš životni cilj ne smije biti slava i uspjeh, već nebo!
Bog želi da budemo ‘veliki’
Ako cilj našega rada nije usmjeren izgradnji Božjega kraljevstva, već tomu da se mi ‘proslavimo’, da nas hvale, onda smo na krivom putu. Bog nas želi učiniti velikima. Zašto? Da bi drugi ljudi u nama mogli prepoznati Njega; Njegovu ljubav, veličinu i snagu. Možda tu istinu najbolje približiti opisom zgode iz života sv. Majke Terezije. Kada joj je jedan novinar rekao da će, unatoč trudu koji je uložila, nakon njene smrti svijet izgledati isto, ona je odgovorila da samo želi biti kapljica vode u kojoj će se oslikavati Božja ljubav. I što je Bog učinio s njenim životom? Učinio ju je velikom i svetom! Vjerujem da ne postoji gotovo nitko, tko nije čuo za malenu sveticu iz Calcutte.
Sada već pokojni vlč. Tomislav Ivančić, u jednom je govoru komentirao kako Bog ne želi da budemo ‘prosječni’, već nas želi učiniti ‘velikima’, ali ga to trebamo moliti. Bog je toliko ponizan da je odlučio svoju veličinu, ljubav i snagu zrcaliti u nama, kako bi satkao put do srdaca koja su zatvorena za njegovo djelovanje. Ipak, ono što je najvažnije za znati jest to, da nas male stvari vode k velikima. Stepenice vode do vrha. Ako preskočim prvu, gotovo je sigurno da ću na nekoj od sljedećih puno lakše pasti. Ono što je u našim očima malo, u Božjim očima može biti neizmjerno veliko.
Možda će te Bog potaknuti da moliš za nekoga, da učiniš nešto za drugoga i slično, što drugi neće smatrati toliko značajnim, ali Bog hoće! U Božjim očima si posebno velik, pa i onda kada odlutaš s pravog puta. Upravo zato što si njegovo dijete.
„Čim se oslobodimo vlastita straha, naša će prisutnost automatski osloboditi druge“
Južnoafrički predsjednik i političar, Nelson Mandela, izrekao je misli koje mogu poslužiti kao sažetak cijeloga teksta:
„Tko sam ja da budem darovit, sjajan, talentiran, nevjerojatan? Zapravo, tko si ti da to ne budeš? Ti si Božje dijete. Tvoja skromnost ne služi svijetu. Nema ničeg prosvijetljenog u prezanju kako se drugi ljudi ne bi u vašoj prisutnosti osjećali nesigurnima. Svima nam je predodređeno da blistamo, kao što to čine djeca. Rođeni smo kako bismo očitovali blaženstvo Boga u nama. Ono nije samo u nekima od nas, ono je u svakome od nas. Pa kad dopustimo vlastitom svjetlu da sije, mi nesvjesno i drugim ljudima dopuštamo da čine isto. Čim se oslobodimo vlastita straha, naša će prisutnost automatski osloboditi druge.“.
Stvoren si da budeš Božji, a to znači da budeš ‘velik’. Zato, ne zaboravi namjestiti krevet prije nego li se počneš suočavati s izazovima novoga dana. Jer, kako je rekao general s početka priče – kada se suočimo s poteškoćama, vratit ćemo se kući, vidjeti krevet koji smo namjestili i to će nam probuditi nadu da će sutra biti bolje. 🙂
