Sveta Ruža rođena je u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kći Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja. Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.
‘Moj je zaručnik Isus’
Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista, i njemu se sva predala.
Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila pokornički lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.
Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No, ipak trebamo je nasljedovati u duhu pokore, kojeg opet nema bez smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način svete Ruže Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti. Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama. No nije se aktivnost svete Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je imala malo koja žena u ono doba. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.
Pokora bez ljubavi nema ni smisla ni ploda
Sveta je Ruža dobro znala da sva njezina pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti. Revno je slijedila stope sv. Katarine Sijenske, koja je bila dominikanka kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana od Križa, te se je divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se je protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.
Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude, čini dobro svake vrste. Pored svega toga našla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je stekla veliku vještinu.
U Božjoj prisutnosti
Njezin je život bio neprestan hod u Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Ona nije bila neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu prisutnost ulivenog znanja.« Pobožnost je svete Ruže Limske bila kristocentrična. To potvrđuje i ova njezina izjava: »Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«
Njezino je drugo djelo bila stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju majku ovim riječima: „Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.”
I napokon, treće djelo Ruže Limske bijahu misije, te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena”, govorila je, „prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi, snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!” Ruža Limska je, kao Katarina Sijenska prije nje i Mala Terezija poslije nje, poticala svećenike na herojsku savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala pisala je ovako: „A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao takvo zaslužiti.”
Molitva svetoj Ruži iz Lime
Sveta Ružo iz Lime, prva svetice američkog kontinenta, zaštitnice Latinske Amerike i Perua, uzore pokornog života i molitve, učini moje srce jednostavnim i čistim. Ti, koja si usprkos svojoj mladosti znala intenzivno živjeti vjeru i znala zagrliti križ, oponašajući Isusa, siromašnog i razapetog, tvoja velika ljubav pomaže i nama da zagrlimo malene i velike križeve u našim životima.
Ti, koja si dijelila patnju, društvenu odbačenost i poniženja siromašnih Indijanaca, učini nas instrumentima mira i pravde; daj da na poseban način znamo ljubiti život najslabijih i najsiromašnijih. Daruj nam takvo veliko povjerenje kakvo si imala u Djevicu Mariju, Kraljicu Krunice, da se prepuštamo da nas ona vodi u životnim događanjima.
Sveta Ružo iz Lime, moli za nas!
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
