Donosimo kratko razmatranje jedne naše čitateljice. Neka bude ohrabrenje onima koji se još uvijek nisu odlučili za pustolovinu razmatranja Božje riječi. Naslov sam odabrao ja, da bih čitatelje potaknuo da nastave ondje gdje je Ivana stala.
Foto: Pixabay
Tekst napisala Ivana Čurić
Uz mnoge loše navike uspjela sam razviti i jednu dobru. Naime svaku večer prije spavanja izvučem citat iz Biblije. Ponekad se zbilja razveselim, ponekad utješim ili zamislim nad pročitanim riječima, iako se, priznajem, dogodi i to da na njih ne obratim puno pozornosti. Valjda sve ovisi od mog raspoloženja u tome određenom trenutku. Sinoć sam tako izvukla dio o Abrahamu.
Naravno da mi je taj dio otprije poznat, ali nekako me nije posebno “dirnuo”. Priznajem da sam se u prvi tren i mrvicu razočarala što nisam izvukla neki dio iz Novog zavjeta, no odmah se i posramim svojih misli, pa odlučim tekst pročitati nekoliko puta. Unatoč tomu opet ostadoh ravnodušna, riječi koje sam po tko zna koji put pročitala učiniše mi se dalekim, kao da se na mene nimalo ne odnose, pa sam, po navici, odložila Pismo i pošla spavati. No san ne htjede na oči, a nesanica odmah dopusti da tekst o Abrahamu koji povede sina da ga ubije posve okupira moje misli.
Mislim si, što bih ja na Abrahamovu mjestu, i nastade košmar. Dakako, i ja se svaki dan obraćam Bogu i znam, naravno da znam, da me čuje. Upravo mu zato sve i govorim, čak se toliko puno raspričam da mu ni ne dopustim da i on nešto kaže. Naravno, čim moj dugačak monolog završi, završava i moja pozornost, a samim tim je i molitva gotova. Abraham je, za razliku od mene, slušao Božji glas i Bog od njega zatraži, ni više ni manje, no da vlastitim rukama ubije svojeg sina! Malo je reći da me je ta spoznaja začudila.
Ja sam nekako uvjerena da me Bog silno voli, da me čuva i pazi i da se išta ružno dogodi meni ili mojima, sigurno bih Boga s prijekorom upitala gdje je bio i zašto je to dopustio. Znam da je svemoguć i dopuštanje zla meni ili onima koje volim shvatila bih kao Božju izdaju. A gle Abrahama! Niti se žali, niti pregovara, čak štoviše, on je spreman izvršiti zatraženo. Ne razumijem!
Onda se pokušam staviti u kožu njegova sina. Sina koji je poslušan i vjeruje ocu, a taj ga njegov otac vodi u smrt. Strašno! Ja sam svojemu ocu znala zamjeriti banalne sitnice, a da me pokušao ubiti, mislim da o tomu ne mogu ni misliti! Prestrašno!
Bog ga je kušao, čujem svoju podsvijest valjda. To znam, a to i svi govore, samo ne mogu razumjeti njegovu spremnost da ubije svojeg sina. Imam sina i pomisao na to mi je zastrašujuća. Oprosti mi, Bože, ali ja to nikako ne mogu razumjeti! Mislim o tome kako je on to svoje dijete zavezao i podigao nož. Vjerojatno je iskreno u dubini srca namjeravao poslušati Boga, nije lagao samo da vidi misli li to Bog ozbiljno ili ga kuša.
Naravno, opet će glas iz moje nutrine, Bog je htio vidjeti je li Abraham spreman učiniti toliku žrtvu za svoga Boga – i da, bio je. Naravno da je Bog znao koliko je to teško tomu starcu bilo, samo je Bog znao koliko. I upravo zato nije dopustio da to izvrši dokraja. Abraham je tako dokazao da je uistinu vjeran, jer je bio spreman žrtvovati svojeg sina za Boga i zato mu je Bog uzvratio istim. On je žrtvovao život svojeg Sina za Abrahama i njegovo potomstvo.
Ta me spoznaja prvi put zateče. Doista, Bog je svog Sina odveo u mučeničku smrt da bismo mi, Abrahamovi potomci, živjeli. Nikada prije na taj događaj nisam tako gledala.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
