Foto: Shutterstock
Dvije ključne riječi
Moji dragi prijatelji, bračni par, ispričali su mi zanimljiv doživljaj. Jednom su prilikom bili pozvani na njima nepoznatu operu kao počasni gosti. Zbog neodgodive obaveze nekoliko su minuta zakasnili i zato nisu imali priliku pročitati libreto i upoznati se s radnjom. Čim su sjeli u prvi red, gdje su ih smjestili, na svoje su pomalo neugodno iznenađenje ustanovili da se opera izvodi na jeziku koji ne razumiju.
Nakon završetka, koji su jedva dočekali, zanimalo ih je kako su ostali posjetitelji doživjeli tu operu. Primijetili su različite reakcije ljudi iz publike: od potpunog oduševljenja, do dosade i suzdržanosti.
Razgovarajući o njihovu iskustvu, nekako smo došli do toga da ga usporedimo sa sudjelovanjem na misi.
I na misi možemo primijetiti osobe u rasponu od onih koje se dosađuju, do onih koje sudjeluju djelatno i plodonosno, s nepodijeljenom pažnjom razuma i srca.
Mnoge ljude opera uopće ne zanima, upravo kao što velik postotak katolika ne zanima misa (niti 20 % vjernika ne ide na misu). Naravno, nikako ne možemo usporediti važnost opere s važnošću mise, no iz takvih i sličnih primjera možemo doći do određenih zaključaka.
Oni koji na misi sudjeluju sa zanimanjem, djelatno i plodonosno, čine to jer im je netko to zanimanje, taj interes, prenio, netko im je usadio ljubav i potrebu za misom, netko ih je poučio da mogu i razumjeti i iskusiti ono što se na misi događa.
Ovdje dolazimo do dvije ključne riječi: razumjeti i iskusiti.
Svi smo imali različite učitelje i vjeroučitelje u školi. Neki su nas samo poučavali, dok su nam drugi prenosili i svoje spoznaje, iskustva te vlastitu ljubav prema gradivu koje su predavali.
Sjećam se svećenika koji je nas djecu toliko zapalio za misu da smo ju kao klinci znali gotovo cijelu izgovoriti napamet i ‘služenje mise’ nam je bila omiljena igra u djetinjstvu.
Kad tome pridodam vjeru i molitvu roditelja i bake, te duhovne knjige i časopise koje su roditelji kupovali kako bi ih mogla čitati cijela obitelj, mogu ustvrditi da su nam svi oni prenijeli ljubav i potrebu za misom. Oni su nam prenijeli i znanje o misi do razine na kojoj smo tada mogli shvaćati.
A kad se nešto iskreno zavoli, uvijek se želi više, dublje, šire, duže, punije (usp. Ef 3,14-19).
Siguran sam da bi vjernike itekako zanimalo kako misu doživljavaju župnici i kapelani, časne sestre i vjeroučitelji. Budući da je misa toliko važna za nas katolike, bilo bi sasvim normalno da je misa tema o kojoj se često razgovara, tema o kojoj se razmišlja i, konačno, nešto što se zaista voli i prenosi drugima.
Problemi s misom
Nastavili smo razgovarati o operi i misi i tako sam svojim prijateljima počeo govoriti o tome kako ja osobno doživljavam misu. Posvjedočio sam im kako se godinama bavim proučavanjem mise i kako mi to pomaže da na njoj djelatnije i plodonosnije sudjelujem; kako kvaliteta mojeg sudjelovanja na misi ovisi o tome koliko osobno poznajem Boga i njegovu Riječ, koliko poznajem Crkvu, koliko poznajem samu liturgiju, koliko poznajem samog sebe…
Moji prijatelji su se tada prvi put u životu ozbiljno suočili s činjenicom da zapravo najviše o njima samima ovisi koliko će djelatno i plodotvorno sudjelovati u misi, tj. koliko će im ona vrijediti.
Budući da su mnogo truda i vremena uložili u vlastito obrazovanje, u stvaranje materijalnih dobara i usavršavanje u stvarima koje im pričinjavaju zadovoljstvo, zaključili su da bi bilo mudro to isto učiniti i za duhovna dobra. Zamolili su me da im preporučim popis literature koja im u tome može pomoći (dokumente, knjige, audio i video predavanja…).
Tu je nastao problem.
Naime, crkveni dokumenti nam navode što moramo ili trebamo činiti kako bismo djelatno i plodonosno sudjelovali, no često ne navode kako to trebamo činiti.
Tako, primjerice navode da se za misu moramo pripremiti ako u njoj želimo sudjelovati djelatno i plodotvorno(KKC 1098), ali ne navode na koji način; navode da je nužno pamet uskladiti s glasom i surađivati s višnjom milošću(SC 11), no ne navode kako to učiniti; navode da koliko i što ćemo na misi primiti ovisi o našoj osobnoj raspoloživosti(KKC 1128), no nije lako pronaći gdje piše kako da tu raspoloživost postignemo…
Dakle, prilično je teško pronaći literaturu koja daje odgovore na pitanja „kako”.
Zbog toga se u većini župa gotovo uopće ne govori o djelatnom i plodonosnom sudjelovanju na misi u skladu s dokumentima Crkve. Prikazivanje, predanje, priprema, surađivanje s višnjom milošću… pojmovi su koji se gotovo i ne spominju.
Rješenje ipak postoji.
Sjećam se vremena kad sam u jednoj maloj župi svirao orgulje na nedjeljnim i blagdanskim misama. U tom sam služenju često osjećao živu Božju prisutnost i blizinu koja me je ispunjavala radošću i mirom, iako sam o misi znao daleko manje nego što to znadem danas. Vjerujem da se to svugdje na svijetu događa ministrantima, čitačima, sviračima, pjevačima i svima onima koji na bilo koji način služe, a posebno svećenicima. Naravno, ne svima, već samo onima koji sudjeluju srcem.
Tko god želi ‘dublje zaroniti’ i u misi sudjelovati onako kako to crkveni dokumenti nalažu i predlažu neka srcem vapi, a razumom traži i zasigurno će u tome i uspjeti.
Reference:
KKC #1098 Zajednica se na susret sa svojim Gospodinom mora pripraviti, mora biti „narod prikladno raspoložen”. Ta priprava srdaca zajedničko je djelo Duha Svetoga i zajednice, posebno njezinih službenika. Milost Duha Svetoga ide za tim da pobudi vjeru, obraćenje srca i prianjanje uz Očevu volju. Ta je priprava pretpostavka za prihvaćanje drugih milosti što će ih sâmo slavlje ponuditi, i za plodove novog života kojim ono treba da naknadno urodi.
SC #11 A da se postigne takva potpuna djelotvornost, nužno je da vjernici pristupaju svetome bogoslužju s raspoloženjem pravoga duha, a svoju pamet usklade s glasom te da surađuju s višnjom milošću, kako je ne bi uzalud primali. Stoga sveti pastiri moraju budno paziti da se u bogoslužnom činu ne samo obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavlje nego i da vjernici s poznavanjem, djelatno i plodotvorno u njemu sudjeluju.
KKC #1128 To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operato (doslovno: „samim time što je čin izvršen”), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da „sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći”. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.
Autor: Josip Lončar; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
