Foto: Shutterstock
„Svaka je majka posebna na svoj način. Naravno, meni je moja majka najposebnija, ona je sada anđeo i bdije nada mnom…”
U svom školskom sastavu, jedna je trinaestogodišnja djevojčica pisala o svojoj majci, koja je preminula nakon kratke borbe s opakom bolešću. Dirljivo pismo djevojčice prenosimo vam u cijelosti.
Mojoj majci
Bolest je kao tihi, nevidljivi neprijatelj koji se šulja iza leđa, a svaki put kad se okreneš, ne vidiš ju.
Nije lako kad je član obitelji bolestan. Moja mama je bolovala od raka i to od najteže vrste. Sve je počelo od toga da je mamu jedan dan zabolio trbuh. Ona je govorila da to nije ništa, da će sve biti u redu, ali nije bilo. Vidjela sam u sestrinim očima da nešto nije u redu, po ponašanju svoje obitelji vidjela sam da mi nešto kriju, ali me nisu htjeli zamarati. Nakon par dana mama je završila u bolnici i bila je tamo dva tjedna.
Tata i sestra su u ta dva tjedna svako jutro išli k mami, vratili se doma na ručak, a popodne opet nazad k njoj. I tako dva tjedna, samo što nisu spavali u bolnici. Kad bi došli kući, nitko ne bi ni taknuo ručak, samo bi zurili u svoj tanjur i bili u svojim mislima. Pokušavali su biti sretni i nasmijani ispred mene, ali pogled nikada ne laže.
„Bilo mi je teško gledati svoju nasmijanu mamu kako joj se osmijeh gasi, kako propada i biva sve mršavija i mršavija”
U ta dva tjedna bila sam kod mame tri, četiri puta. Bilo mi je teško gledati svoju nasmijanu mamu kako joj se osmijeh gasi, kako propada i biva sve mršavija i mršavija. Drugi tjedan sam je otišla vidjeti, ali nisam znala da će mi to biti zadnji put da ju vidim. Bilo je teško gledati mamu kako više ne može jesti, nego ju hrane preko infuzije. Mislim da je najteže bilo tati i mojoj sestri. Sestra ju je kupala, hranila, držala joj kartonsko „rebro“ za povraćanje i bila uz nju i kad bi medicinska sestra rekla da su posjete gotove.
Taj zadnji put, kad sam ju vidjela, poljubila sam ju i rekla joj da ju volim i da jedva čekam da dođe kući. Ali to se nije dogodilo. Medicinska sestra je bila ta koja mi je rekla da je mama umrla i to nakon samo dva tjedna, tako brzo, tako iznenadno. Samo sam legla na krevet, uzela maminu majicu i plakala. Tek su mi taj dan rekli od čega je bolovala i zašto je više nema.
Danas, 25. veljače, točno je pet mjeseci da je nema. Nedostaje mi puno, čudno je što nije s nama za vrijeme blagdana. Ja uvijek gledam prema vratima, hoće li doći s posla i pojaviti se na pragu našega doma. Od toga dana, rak je riječ koju ne želim čuti nikako. Ali toga danas ima sve više i više. U svemu ovom najviše se divim tati i sestri koji su svaki dan bdjeli uz nju do samoga kraja i pokušavali biti veseli radi mene. Ne mogu ni zamisliti kako je njima.
Oni ne pričaju o tome niti plaču ispred mene, ali ih zato znam čuti noću kako plaču dok misle da ja spavam. Dok je mama bila živa bili smo baš prava obitelj. Jedino pozitivno što je donijela ta bolest je to što smo se još više ujedinili i što još više vremena provodimo zajedno. Preselili smo se u novu sredinu da možemo početi ispočetka i ostaviti tu bolest iza sebe, ali zato mamu nikada. Ona će uvijek biti s nama i u nama dok god je se sjećamo, tako da ipak ta bolest na kraju nije pobijedila jer dok je nas i mama će biti živa.
„Svaka je majka posebna na svoj način. Naravno, meni je moja majka najposebnija, ona je sada anđeo i bdije nada mnom”
Moja mati bila je jednostavna i uvijek nasmijana žena. I kad bih joj vidjela tugu u očima, ona se pravila da je sve u redu i samo bi se nasmijala jer me nije htjela rastužiti. Nikad joj nije bilo teško nešto napraviti i uvijek je bila tu za tješiti i dati mi savjete. Zato je moja majka pravi heroj, jer uz posao i svakodnevne obaveze, ona je uspjela biti dobra, poštena i savršena majka koju nikada ne bih mijenjala u životu.
Na svojoj sam majci najviše voljela njezin sjajni osmijeh na licu. Kad bi se god nasmijala, sunce bi odmah obasjalo njezino veselo lice. Nešto tako toplo i puno ljubavi ne mogu uspoređivati ni sa čim.
Premda mame više nema, osjećam ju u srcu; ona me nikad ne napušta, sa mnom je u svakom trenutku. Samo bih ju još jedanput željela vidjeti, da joj zahvalim na svemu i da joj ispričam sve gluposti koje sam učinila, te da joj kažem da ju puno volim. Bitno je kako se ponašaš prema majci, jer nikada ne znaš kad ćeš izgubiti tako nešto dragocjeno u životu. Zato bih poručila svima da izljubite i volite svoje majke, jer majka je sve za nas. Zahvalimo im jednostavnom riječju: „volim te“ ili poljupcem, i naše će majke biti jako vesele.
Izvor: Medjugorje-info.com
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
