Isus u svojim prispodobama ponekad upotrebljava brojke i postotke koji za današnje vrijeme ne vrijede. Kad ćemo sljedeći put čitati evanđelja, obratimo pozornost na brojke i postotke.
Nema vjernika koji nije čuo za prispodobu o izgubljenoj ovci. Svi znamo njezino značenje. Isus želi da se svi odlutali vjernici vrate u ovčinjak, vrate u Crkvu. Prispodoba je bila izgovorena u kontekstu vremena prve Crkve. Bilo je to vrijeme mučeništva, kad su ljudi itekako ozbiljno shvaćali svoju vjeru. Bilo je to vrijeme kad je jedna zalutala ovca od sto bila realnost. U današnje je vrijeme ta realnost zastarjela i ni izdaleka ne daje pravu sliku današnje Crkve. Danas bi u mnogim župama Isus trebao reći da je neki čovjek (pastir) imao sto ovaca i da mu se je više od polovice (a negdje i još više) njih izgubilo. I čudio bi se Isus što taj isti čovjek (pastir) ne bi imao gotovo nikakvu potrebe potražiti te izgubljene ovce. Znamo da je vlasnik ovaca svoje ovce povjerio pastirima i da će kad ponovno dođe od njih tražiti račun za one koje su izgubljene. No čini se da su se pastiri udružili i zajednički se usuglasili da ipak ne treba tražiti izgubljene ovce. Odlučili su da im treba dati slobodu da se same vrate ako to žele. Uvijek ima nekih nadobudnih vjernika koji se miješaju u pastirske poslove i koji žele pripomoći u vraćanju ovaca u tor i nerijetko zbog toga nastradaju od pastira. Ta tko im je dao dozvolu da se miješaju u njihov posao!? No tu bih se zaustavio na toj prispodobi. Neka čitatelj sam nastavi razmatrati njezinu aktualnost.
Matej i Luka nam donose prispodobu o svadbenoj gozbi (v. Mt 22, 1 – 14 i Lk 14, 15 – 24). Kralj je priredio svadbenu gozbu svojemu sinu i pozvao ugledne uzvanike, koji su redom odbili da dođu na svadbu. Nakon što se je s njima obračunao, poslao je svoje sluge na raskrižja putova i oni su doveli druge ljude, neugledne, koji su napunili svadbenu dvoranu. Matej nam piše da se među njima našao jedan koji nije bio dostojno obučen za svadbu. I opet moramo razumjeti da nećemo shvatiti poruku prispodobe ako ju ne prebacimo u današnju realnost brojki. Danas to ne bi bila samo jedna osoba koja bi se usudila nedostojno obučena doći na svadbenu gozbu, već bi ta brojka bila daleko, daleko veća. Tko uopće može doći na gozbu? Kakva je to svadbena gozba? I konačno, kakvo je to nedostojno odijelo zbog kojeg možemo završiti u paklu?
“
Danas bi u mnogim župama Isus trebao reći da je neki čovjek imao sto ovaca i da mu se je više od polovice (a negdje i još više) njih izgubilo.
„
U svadbenu dvoranu mogu ući samo oni koji su kršteni. Gozba je euharistijska žrtva u kojoj blagujemo Krista. Koliko danas krštenih odbija doći na euharistiju? U nekim župama više od 80 %. Koliki od onih koji dođu nedostojno blaguju euharistiju?
Apostol Pavao nam piše da nedostojno blaguju oni koji ne razabiru Tijelo, tj. oni koji u pričesti ne vide realnost prisutnog Krista, kao pravog Boga i pravog čovjeka, koji na misi ne sudjeluju u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ima, nažalost, onih koji misle da nedostojno blaguju oni koji pričest primaju na ruku. Ako je to tako, onda su se svi u prvih tisuću godina kršćanstva pričešćivali nedostojno, uključujući silne mučenike koji su mučeništvom potvrdili svoju pripadnost Kristu. No što im vrijedi mučeništvo kad će gorjeti u paklu, jer su se pričešćivali na ruku, ustvrdit će današnji samoproglašeni svetci.
“
No što im vrijedi mučeništvo kad će gorjeti u paklu, jer su se pričešćivali na ruku, ustvrdit će današnji samoproglašeni svetci.
„
Svi se slažemo da nitko u teškom grijehu ne bi smio pristupiti euharistijskomu (svadbenomu) stolu. No jesmo li sigurni da smo se razračunali sa svim teškim grijesima prije pričesti? Ako smo dobro ispitali savjest i nismo našli ništa više, onda nam je zasigurno sve oprošteno. Ipak, ima nešto što nas čini toliko nedostojnima primanja pričesti, toliko nedostojno dolaženja pred Isusov križ i traženja milosti za sebe i za druge. To nešto silno prlja naše svadbeno odijelo. To je naša nezahvalnost.
Jesmo li zaista u srcu zahvalni Isusu na njegovoj žrtvi? Ne trebamo uvijek imati osjećaje zahvalnosti, no imamo li jasno formiran stav zahvalnosti u srcu ili dolazimo na misu bez zahvalnosti? Shvaćamo li od čega i iz čega nas je Krist svojom žrtvom otkupio?
Riječ euharistija upravo znači zahvalnost i ta je riječ ključ razumijevanja Isusove prispodobe o svadbenoj gozbi. Ne bi li bilo logično da, kad slavimo otajstva muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista (a to činimo na svakoj misi), imamo jasno stajalište zahvalnosti u srcu!?
“
No žrtva hvale je tako velika žrtva da ju mnogi nikada neće htjeti podnijeti, neće htjeti ustrajati u razmatranju Božje dobrote da bi u srcu spoznali dobrog Boga.
„
Zahvalnošću izražavamo koliko nam je zaista stalo do vlastitog otkupljenja i spasenja, koliko nam je stalo do vječnosti, koliko nam je stalo do Božje prisutnosti, koja nam je ponuđena da u njoj od trenutka krštenja živimo. Zato bismo se trebali daleko više baviti time primamo li pričest s istinskom zahvalnošću nego primamo li ju na ruke ili na usta.
Nitko se sa zahvalnošću nije rodio. To je nešto što svjesno trebamo svaki za sebe razviti. Bog od nas traži žrtvu hvale, traži da žrtvujemo svoje vrijeme da bismo razmišljali o tome zašto i kako trebamo Bogu biti zahvalni. Zahvaljivanjem spoznajemo Božju dobrotu i upisujemo ju u svoje srce. Zahvalno srce zna da je Bog dobar i s povjerenjem i radošću dolazi u njegovu prisutnost, a naročito onu euharistijsku. No žrtva hvale je tako velika žrtva da ju mnogi nikada neće htjeti podnijeti, neće htjeti ustrajati u razmatranju Božje dobrote da bi u srcu spoznali dobrog Boga.
Kako će to izgledati kad se jednog dana nađemo licem u lice sa svojim otkupiteljem i spasiteljem, puno ovisi o našem vlastitom stavu zahvalnosti. Zahvalnost nas čini poniznima, pomaže nam da se odupiremo grijehu i pomaže nam da, kad i sagriješimo, brzo dođemo do pokajanja, traženja i primanja oprosta.
Pokušajmo u korizmi pronaći još zastarjelih elemenata prispodobi u evanđeljima i pokušajmo ih adaptirati na današnje vrijeme.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.