Foto: Shutterstock
(…)
Ono što me najviše potaklo na razmišljanje jest fragment iz Dnevnika sv. Faustine (točnije: 154), u kojem Gospodin nekako spaja sliku s »cijelim djelom milosrđa« i upozorava Faustinu da će biti odgovorna za veliki broj duša ako to zanemari. Dakle, ta je slika središte nauka o Božjem milosrđu: na njoj ne gledamo samo Milosrdnog Isusa Krista, kao drugu božansku osobu, već sliku nazivamo slikom Božjeg milosrđa jer se u znakovima slike skriva cijelo poslanje i poruka toga »najvećega Božjeg atributa«, kako je zapisala svetica. Netko je drugi zapisao da u povijesti Crkve ne postoji slikarsko ili kiparsko djelo za koje bi Gospodin Isus sâm tražio da se načini prema njegovoj viziji – to je prvo i jedino, jedinstveno takvo djelo. Gospodin je na toj slici prikazan kao OTAJSTVO. Šuti, kao hostija. Kao u svetohraništu. On se nalazi u središtu neke »velike tišine«: ma što ja uopće mogu reći o Bogu?! Ništa izrečeno ili napisano nije dovoljno dobro, točno ili spoznato. Iza jednostavnosti toga nadahnutog prikaza krije se cijeli niz najsloženijih stvarnosti: povijest spasenja, Riječ koja postaje Tijelom, osjećaji i djelovanja, duša i besmrtnost, vječnost… Gledamo Isusa kao izvor svjetlosti, kao Svjetlost samu! Kad ga dulje vrijeme promatraš, rađa se osjećaj kao da ti Gospodin dolazi ususret… On je prikazan kao potpuno zemaljski i kao potpuno nezemaljski. Promatraš ono što u Krunici prikazuješ Ocu: »Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo«. Pogled na tu sliku može promijeniti i tvoj život – meni je moj promijenio! Smatram da je po toj slici Gospodin učinio jedno svoje posebno djelo u meni osobno, to posvuda i svjedočim, a slika i cijelo djelo milosrđa postalo je veliko, i najveće, djelo mojeg života – kao i života nebrojenih osoba po cijelom svijetu. Ta je slika i svojevrstan egzorcizam. Dovedimo pred nju zarobljene. Sliku nazivamo »slikom Božjeg milosrđa« jer Milosrdni Isus jest savršena slika Božjeg milosrđa. Istražujući povijest slike i katehezu koju u sebi skriva, kao da sam mrvicu spoznao u kakvim je mukama bila sestra Faustina, neprestano slušajući nalog Gospodina Isusa da naslika tu sliku. Pišući knjigu o toj slici, mjesecima sam uza se nosio bilježnicu, meditirao, zapisivao… U vrijeme klanjanja, svete mise, na hodočašću, u šetnji, u čekaonici u ambulanti, kupujući, blagujući, družeći se… Čak sam se i noću budio da bih zapisao misao, da mi ne umakne iz uma. Bilo je tu i komičnih situacija, jer sam znao zaustaviti auto da bih zapisao nešto o slici. Lik sa slike me obuzeo, volim reći: promijenio i otisnuo se u mojoj duši. On, Sveti, Jaki i Besmrtni – Milosrdna Ljubav. To mi je super simpatično: pišući zadnju rečenicu knjige koja je nastala razmatranjem svakog dijela te slike (knjigu izdao »Verbum«, Split) doslovno u toj istoj minuti dolazi mi pošiljka na samostanska vrata, slika identičnih razmjera kao original, dotaknuta izvorne slike u Vilniusu (kao relikvija) i otisnuta na platnu pomoću najnovije tehnologije kojom se skenirao milimetar po milimetar slike, da bi se dobila što vjernija preslika. Gospodin ima predragi smisao za darivanje, kao i za humor, kao i za trenutak! Ta slika nam je dana da probudi i potakne želju da upoznamo Isusa, onakva kakva ga je gledala sveta Faustina. Ona se nije fokusirala na tamu koja okružuje osobu na slici: već na samog ISUSA.
To je sasvim posebna slika, po svemu
Sedam je puta mijenjala mjesto prebivanja; prodana je za bocu votke, izdržala godine pod prokišnjavajućim krovom, ukradena od strane časnih sestara… Uistinu posebna. Ali i duhovno posebna! Stoga ju trebaš i promatrati na poseban način. Najbolje iskustvo te čudesne slike prolaziš kad sâm imaš slomljeno srce, otvoreno zbog udaraca bližnjih; spušten pogled (od stida?); rane koje skrivaš i nerado pokazuješ; prljavu haljinu bića; kad si okružen(a) tamom! Tada ti slika postaje stvarna! Tada ti Isus postaje živ! Smatram da je Božja providnost namjerno na ovoj prelijepoj i neopisivo privlačnoj slici ostavila neke nepravilnosti i likovne greščice, poput bijele mrlje na lijevoj strani kose, nekako nezgrapno nabačene maglice oko lika, boje oko pojasa s desne strane kao da su nedovršene, rukav desne ruke puno je širi, zatim siva mrlja na lijevome ramenu… Možda sve to i nije važno, ali ipak se vidi, kad se veoma pozorno gleda. To je samo SLIKA, a nijedna slika nije savršena. Jer život čovjeka na zemlji nije savršen! Ništa ovozemaljsko nije savršeno! Jedino je savršena Božja ljubav prema čovjeku. Jedno je sigurno: ta nam je slika poklonjena s ciljem da kontemplirajući sliku postajemo sve sličniji Kristu – milosrdni u svemu svojemu žiću. Zato je Gospodin tako često i tako uporno tražio slikanje te slike! On je to izričito zahtijevao, nije se dao predomisliti mada je sv. Faustina neprestano jadikovala. Nije dao predahnuti svetici, neumorno se vraćajući na traženje te slike! Ovo je tajna te upornosti: slika nas mora potaknuti na beskompromisno milosrđe, da bi se spasilo što više duša! Milosrđe znači ovo, prema slici: otvoriti srce, blagoslivljati – ne proklinjati, tražiti (pogledom) one na dnu dna, tražiti (koračajući, hodajući, trčeći) izgubljene, dijeliti se ranama – dopustiti ranjavanje – dičiti se čak ranama, prodrijeti svjetlom u tamu, ne suditi. Gospodin na slici nema žezla, niti otvorene knjige ljudskih grijeha, niti vage… Jer još je vrijeme milosrđa. Jer »nije došao svijet osuditi, nego spasiti«, kako kaže u evanđelju.
Kao svećenik obećao sam u sebi, pri svojem ređenju prije točno petnaest godina u zagrebačkoj katedrali, da ću u svakoj svetoj misi barem jedanput spomenuti Božje milosrđe. Učinio sam to jer sam bijedan grešnik i nemam baš ništa osim tog milosrđa. Mislim da sam to obećanje uglavnom održao, a svakako ga želim ispunjavati sve do svoje posljednje euharistije i propovijedi. Ništa ne privlači Gospodina toliko koliko grešnik i ništa ne privlači grešnike toliko koliko poruka Božjega beskonačna, nepojmljiva milosrđa. Budući da sam na tolikim mjestima objašnjavao sliku, sve njezine dijelove, iza kojih se krije mnoštvo spasonosnih pouka i putokaza dušama, odlučio sam sva ta razmišljanja staviti na papir, jer možda još komu pomognu. Zapravo, uistinu, posvetio sam život toj slici i onomu što nam Bog govori po njoj. Sveta Faustina je neobično snažno bila vezana uz tu sliku, na više od šezdeset mjesta u svojem Dnevniku govori o njoj. Najčešće vidi Isusa onako kako ga slika prikazuje.
Gospodin nam je u toj slici ostavio svoj portret
Taj je portret providonosno potvrđen i istovjetan sa slikom kako Torinskog platna, tako i Rupca iz Manopella. Slika se danas nalazi u blizini Svetišta Majke Milosrđa u Ostroj Brami, u Litvi: Isus i Marija su uvijek tako blizu, tako ujedinjeni u poslanju milosrđa. Ta je slika uistinu nešto posebno! Vrlo je važno da otkrijemo detalje poruke Božjeg milosrđa, predstavljena na toj slici. Neka nam slika sama po sebi ne postane neki nabavljeni lijepi i korisni »idol« – jer Bog to ne želi; neka nas kontemplacija kateheza koju slika nudi dovede do unutarnjeg obraćenja i zaljubljenosti u osobu Isusa Krista, Spasitelja. Slika je samo »ulaz« ili »početak« ili »modus« prema kojem trebaš i trebam stvarati stvarnost milosrđa, danas i ovdje. Iako je Gospodin tako predivno naslikan, budimo realni: to nije Isus. On nije samo takav. On nije neka slika. Njega se ne može opisati, naslikati, ograničiti na jednu sliku! Slika ne može i ne smije zamijeniti euharistiju, Bibliju, osobni kontakt s Bogom u molitvi. Ali slika je svakako nešto vrlo, vrlo, vrlo posebno; i najbliže je što imamo o Isusu, u likovnom smislu! Slavimo zajedno Božje milosrđe!
Još bih dodao ovo: originalna slika Božjeg milosrđa koja se čuva u Vilniusu, u Litvi, u istoimenoj crkvi – svetištu, ima nešto u sebi, što druge slike Božjeg milosrđa ipak nemaju, koliko god bile umjetnički možda i privlačnije, oku možda i ljepše. Velik broj svećenika i vjernika obeshrabre se i razočaraju vidjevši izvornu sliku – to mi je vrlo dobro poznato! Ne žele ju staviti u svoju crkvu. Tri su temeljna razloga zašto je to tako, dopustimo da ih iznesem: Kopija izvorne slike loša je ili vrlo loša. Ne vide se detalji, one izvorne boje, sve izgleda pretamno; često se mogu naći i slike otprije restauracije, gdje Gospodin ima izobličeno lice, tamnosivu pojavu, napadno izražene zrake, ili pak bezbojne… Takve su kopije zaista oku odbojne, i u mnogima su stvorile negativno mišljenje o slici i nevoljnost da ju dublje upoznaju.
Ne poznajemo dovoljno katehezu koja se skriva iza detalja slike! Ostale slike, nažalost, NEMAJU većinu te kateheze, te poruke, trebam to jasno izreći. Na ostalim slikama, naprimjer, Isus gleda ravno ili gore, ruka mu je previsoko dignuta, zrake srca su raspršene posvuda uokolo, miješaju se i boje, pa umjesto crvene i bijele imamo čak i plavu. Ti detalji tvore mozaik milosrđa. Slika je dugo bila sakrivena očima javnosti. U nastojanju da se proširi pobožnost Božjeg milosrđa, stvarane su druge slike, ne obazirući se previše na ono prvo što razlikuje izvornu sliku od ostalih – duhovni doživljaj i napisano iskustvo same sv. Faustine, u njezinom osobnom dnevniku. Nijedna druga slika nema taj važni element. O TOJ SLICI je Isus govorio svetici, s tom slikom započinje njezin dnevnik, upravo je ta slika ono glavno oruđe milosrđa, kako ćemo čitati dalje. Kad pogledaš izvornu sliku – ne možeš ju prestati gledati!
Gospodin je tako stvaran na toj slici!
Iako nam je sasvim jasno da je slika samo SREDSTVO, da se tu na sliku ne smijemo vezati u smislu nekoga idolopoklonstva ili puka pobožnjaštva; ipak njezina je ljepota nešto čudesno i potresno! Ta tama uokolo Isusa je u bîti ono što molimo u Krunici Božjeg milosrđa: »njegova pregorka muka«. Ta ga muka nije nepovratno »uništila«, jer je Isus slavno i pobjedonosno uskrsnuo: ovdje ga gledamo (i) nakon uskrsnuća. Tako izgleda noću, naprimjer, pustinja: sve je u tami, čini se da nema nikoga, nema ničega. Međutim u tami zaista žive demoni. Ali u tu je tamu ušao Gospodin: nemamo se čega bojati. Tama osjećaja, tama volje, tama želje za životom… Podigni glavu, gore srce! Vidjet ćeš Svjetlost! Bez obzira na to kakva te tama obuzela; teška bolest, droga, kocka, blud, prisilne misli, nasilje, osveta, ljubomora, alkohol, prokletstvo, praznovjerje, pokušaji suicida, neplodnost, spontani ili namjerni pobačaji, depresija… Nema tame u kojoj Gospodin ne bi htio zasvijetliti i koju ne bi mogao rasvijetliti! Isusu nije važno što se nalazi u toj tami ili od čega (od koga) je sazdana: milosrđe ne gleda kakvo je zlo pogodilo čovjeka, ono ga oslobađa! Isus vidi samo tebe i mene; samo ti i ja smo mu važni. Aleluja! Ta slika je silno sredstvo nove evangelizacije! Tama oko izvorne slike (koja toliko zbunjuje neupućene) zapravo je, u originalu, tamnosiva tvorevina, slična gustoj magli… Tanka zlatna nit (aureola) odsjeva svjetlom, uokolo Kristove glave tamno i svijetloljubičastom bojom naglašena je njegova kraljevska vlast i čast i dostojanstvo… Maglovit odsjaj vidljiv je uokolo cijelog lika Spasitelja; sva mu haljina sjaji otajstvenim, blagim svjetlom, koje – ne zasljepljuje! Gusta, neobično duga kosa, koja naprijed slobodno pada na ramena, odostraga povezana kao u vijenac – kako se naznačuje sa strane, pomazana uljem pomazanja (za proroka, kralja, svećenika), koje ostavlja dobro uočljiv svijetli trag; vlasi tamnosmeđe i svijetlosmeđe boje, kosa ljupko kovrčava i razdijeljena po sredini, kao da leprša na kakvu laganu vjetru; ponešto naborano, visoko čelo, široko lice, duge i široke obrve, precizno izražene oči i nos, nevelika brada, tek naznačena, mekana, poput pahulja… To divno Kristovo lice sjaji mirnoćom, sigurnošću, ozbiljnošću, staloženošću, pobjedom, sućuti… Rane na rukama sjaje! Haljina je prozračna, vide se mnogi nabori na njoj, rukavi kao paučina. On dolazi s neba. Rukavi odsijevaju bojama zraka. Te su zrake u ishodištu pomiješane, tek se u izlijevanju jasno dijele. Na prstima ruku gotovo možemo vidjeti otiske. Ništa od tih detalja, tako važnih, ne možemo vidjeti na lošim kopijama! Slika nije klasična aheropita, odnosno slika nenačinjena ljudskom rukom, kao, npr., slika Gospe Gvadalupske. Ali gotovo da jest! U knjizi objašnjavam zašto. Otkrij ljepotu Kristova lika i hitnost i ozbiljnost poruke što ih skriva ta jedinstvena slika! Ona ne prikazuje samo Isusa od jučer, kakav je bio pred apostolima: ona nam predaje Isusa od danas, za nas – danas. Mi smo danas uistinu sretni i privilegirani jer se upravo u naše vrijeme ta slika ponovno otkriva. Tomu snažno pridonose i mnogi novi crkveni pokreti s karizmom i poslanjem milosrđa, kao i nove redovničke družbe, posvećene širenju Božjeg milosrđa. U ovoj slici imamo slike sakramenata, Crkve, molitve, Svetog pisma, prošlosti i budućnosti, svijeta i svemira, duhovnoga i tjelesnog stvorenja… Ništa slično, ujedinjeno na taj način u jednoj slici, ne možemo naći u drugim »svetim slikama«, koliko god nam bile lijepe. Bilo bi zanimljivo kada bi tko toj slici pristupio s komentarima otaca pustinje, mistika, svetaca, teologa.
Preporučam da se ta slika nabavi, blagoslovi, dijeli i širi, postavi na javno štovanje, u obitelji ili crkvi
Želim naglasiti da ne »zauzimam ničiju stranu«, nego argumentirano iznosim činjenice koje smo slobodni prihvatiti ili ne prihvatiti.
- To je prva, izvorna, autentična, po mnogočemu jedinstvena slika Božjeg milosrđa. Danas je mnogo poznatija slika Milosrdnog Isusa autora A. Hyłe, koja se nalazi u Krakovu, u svetištu Božjeg milosrđa, iznad zemnih ostataka sv. Faustine. Sigurno, ta je slika lijepa i prelijepa, važna, milosna, a autor slike je velik i drag umjetnik, cijenjen i blagoslovljen tim djelom. Međutim, istine radi, taj slikar nikada nije čitao Dnevnik, naslikao je sliku pet godina nakon smrti svetice, deset godina nakon izrade prve slike – kao ispunjenje svojeg zavjeta dana u logoru smrti u Sibiru (ukupno je naslikao više od dvjesto kopija slike!) Za svoje prve kopije upotrijebio je kao uzorak jednu staru sliku Presvetog Srca Isusova te neke slike Bezgrešnog Začeća, a i časne sestre kao »modele«, što se u mnogim kopijama, naprimjer, primjećuje po pojasu i stasu, po haljini. Toj je izvornoj slici »model« bio svećenik, muškarac, vlč. Mihael Sopoćko. On je Gospodinu »posudio« svoje ruke, noge, stas. Štoviše, samomu Adolfu Hyłi vlč. Sopoćko se više puta žalio, upozoravajući da je krivo naslikao ruke, noge, lice, oči… No slikar nije uvažio te napomene, ne zna se zašto. O tome govori dokumentarni film te razne publikacije.
Ipak, više od slike, važnija je – najvažnija – PORUKA. Zanimljiva je ipak ta svojevrsna konfuzija koja prati djelo milosrđa, od početaka. Prisjetimo se samo naše hrvatske tragikomične situacije: do zajedničke i konačne odluke naših biskupa, tek 2016. godine, u nas se od župe do župe molilo valjda pet ili šest različitih varijanti Krunice Božjeg milosrđa. Slično je i sa slikom, u nekom smislu. Ja sam osobno vidio slike Milosrdnog Isusa, s prikazom plavokosa Gospodina, sa srcem na grudima, nasmijana, s krvarećim ranama, s nekoliko zraka različitih boja, a u pozadini šarenilo cvijeća…
- Tu je sliku zahtijevao sam Gospodin Isus Krist.
- Upravo se tako, doslovno kao na toj slici, mnogo puta Isus Krist ukazivao svetoj Faustini Kowalskoj, časnoj sestri – »tajnici Božjeg milosrđa« (usp. Dnevnik, 965) Ta je slika više puta »oživjela« pred očima svete Faustine.
- Nastajanje te slike nadgledala je, savjetovala i popravljala nadahnućima sâma sveta Faustina Kowalska. U Dnevniku ona piše isključivo o toj
- Tu je sliku promicao i samo uz ovu sliku tiskao prve molitvene materijale o Božjem milosrđu Mihael Sopoćko, duhovnik sv. Faustine.
- Lice samo s te slike u najmanje detalje odgovara otisku lica Kristova s Torinskog platna i Rupca iz Manopella.
- Samo u toj slici možemo doprijeti do mnogovrsne kateheze skrivene u detaljima slike, koju druge slike ne posjeduju, svakako ne u cijelosti.
- Za tu je sliku Gospodin Isus zahtijevao da se časti po cijelom svijetu. Ta je slika prvo i osnovno sredstvo milosrđa.
- Još jednom ponavljam, i ostale su slike Milosrdnog Isusa prihvatljive u štovanju Božjeg milosrđa, ali ipak pozivam iz svih navedenih razloga, koje nitko ne može osporiti, barem na razmatranje štovanja upravo te
- Dnevnik svete Faustine Kowalske započinje odmah, na prvoj stranici, u uvodu, Isusovim traženjem da se naslika ta Zapazimo sljedeće: Isus je izričito i opetovano tražio slikanje te slike, ali nigdje nije tražio pisanje dnevnika. To je zatražio duhovnik svetice, vlč. Mihael Sopoćko. Kako god bilo, neka bude, jedino je važno zapravo to da živimo milosrđe u svakodnevnom životu.
Razmatranja o Božjem milosrđu su, jednostavno i jasno rečeno, neiscrpiva. Svaki je vjernik pozvan sâm dodati svoje meditacije i živjeti onako kako ga Gospodin sa slike nadahnjuje. Razmišljanja o slici trebaju postati motivacija za mnoga i različita djela milosrđa. NIŠTA NAM NE VRIJEDI IMATI SLIKU NA ZIDU AKO NISMO MILOSRDNI JEDNI DRUGIMA! Isus je sâm Božje neopisivo milosrđe, kako je napisao Ivan Pavao II. u enciklici Bogat milosrđem. On sâm je jedini uistinu milosrdan! Gospodin nas je u evanđelju potaknuo: »Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!« (Mt 5, 7), a po sv. Faustini poručuje: »Gorim zrakama milosrđa!« (usp. Dnevnik, 1190) Trebamo prihvatiti tu svetu vatru Božje milosrdne ljubavi! Jer, ne zaboravimo: MI SMO BOŽJA SLIKA.
Mi, ljudi, nećemo i ne možemo nikada potpuno ući u otajstvo Boga i Božjega. Na istočnjačkim ikonama zlatna pozadina simbolizira ta otajstva koja će nam, dok god smo u tijelu, ostati misterij. Na toj slici imamo tu silnu tamu, koju također možemo promatrati i kao simbol nedokučivoga, nespoznatljivoga, mističnoga. Milosrđe se najbolje otkriva i utjelovljuje u timu. Netko je zgodno primijetio, čini mi se u navedenom filmu, da je nešto o slici znala s. Faustina, nešto drugo vlč. Sopoćko, a nešto treće slikar Kazimierowski. Kako opisati neopisivo i kako naslikati nepoznato? Ali timski su uspjeli. Stoga otkrivajmo milosrđe u Crkvi i po Crkvi. Jedino smo tako sigurni da činimo Božju volju.
Ulomak iz nove knjige patera Marka Glogovića koja izlazi uskoro.
